Nova Medicina

Bolesti ljudi, životinja i biljaka kao trostruko dešavanje
bolesti od sada shvaćene kao naročiti biološki programi koji imaju smisao

---

Dosadašnja školska medicina bavi se isključivo organima. Ako neki organ ne funkcioniše kako bi trebalo, onda se to pripisuje mehaničkim smetnjama, navodnim bakterijskim ili virusnim napadima ili alergijskoj reakciji na neko antitijelo. Da ovim organom upravlja kompjuter, mozak - još nikom nije palo na pamet.

Ako danas neko tvrdi, što su već mnogi činili, da rak ima veze sa stresom, tugovanjem i konfliktima, onda to nema nikakve veze sa pet bioloških zakona Nove medicine. Jer, kao prvo, u modernoj medicini se polazilo i polazi se od toga da raku treba 10 do 20 godina da bi postao vidljiv, a, kao drugo, ovdje je postojala i postoji sasvim drugačija definicija "konflikta".

Jedan profesor psihologije sa Univerziteta u Tibingenu je 17.12. 86. bio upitan, od strane sudije u Sigmaringenu, šta on podrazumijeva pod seksualnim konfliktom koji dr Hamer naziva biološkim konfliktom. Odgovor: "narcisoidnu povrijeđenost". Moje protivpitanje: "Da li biste mojoj keruši takođe odobrili narcisoidnu povrijeđenost kad ona uslijed seksualnog konflikta oboli od raka materice i pri tom na istom mjestu kao čovjek, u periinzularnom području lijevo, pokaze Hamerovo žarište". Na ovo nema odgovora... Moj komentar nakon toga: "Gospodine kolega, čitava Frojdova priča je budalaština i zamajavanje, kako vidite, jer u to da je moja keruša narcisoidno povrijeđena ne vjerujete ni sami, ali zato po Hameru ona ima dušu sličnu čovječijoj."

Kod životinja se Hamerovo žarište pojavljuje, u principu, na istim dijelovima mozga kao kod čovjeka, ako je u pitanju ista vrsta konflikta. Ovo sam mogao da dokažem pomoću CT- snimaka mozga. Ovome istovremeno odgovara pojava karcinoma na u principu istom mjestu u tijelu, dakle na analognom organu. Štaviše, moglo se dokazati da rak ili nekroza rastu ako je nastupio recidiv konflikta i da se smanjuju ili potpuno nestaju ako je konflikt prethodno riješen, ukoliko se kod tumora i konflikata koji su pod upravom starog dijela CNS-a bile sadržane mykobakterije. Ovo znači da su arhaični biološki regulacioni tokovi bili omogućeni. (Ove veze će kasnije biti podrobnije rasvijetljene.)

Razumljivo je samo po sebi da se specifični predprogrami moraju uzeti u obzir. Npr. patka nikad neće doživjeti konflikt tečnosti, nasuprot njoj čovjek će ga itekako doživjeti. Kućni miš će vrlo lako doživjeti konflikt od dima, dok hrčak neće nikad, jer on uopšte nema alarmni uređaj i kodove za dim. On nema potrebu za ovim jer živi duboko ispod zemlje.

Gdje god da se karcinom pojavi, takozvana školska medicina djeluje protiv njega čisto simptomatski -"čelikom, zračenjem, hemijom", što će reći operacijama koje sakate, spaljivanjem tumora kobaltnim ili rentgen zracima ili takozvanim liječenjem citostaticima posredstvom infuzija. Uvijek je organ taj koji se liječi, a psiha ili mozak čovijeka ili životinje nemaju tu šta da traže. Zvučalo je i zvuči sasvim avanturistički kad ja tvrdim da se pronalaženjem i rješavanjem psihičkog konflikta, konfliktolizom, maligni rast može ne samo dovesti u mirno stanje i inkapsulaciju, nego staviše (kod ulkus-karcinoma sa pločastim epitelom, npr: karcinom grlića materice) ponovnim ispunjavanjem ulceracija dovesti do njegovog potpunog organskog nestajanja.

Osnovni problem "moderne" tzv. školske medicine je u tome da se njene dogme nadgrađuju na temelju slike svijeta devetnaestog vijeka, odnosno celularne patologije gospodina Virhova (Virchov). Iako je ovo svojevremeno svakako bilo napredno, ipak groteskno je da ove teorije, koje svaki uzrok bolesti svode na čisto organski nivo (na ćeliji ili u ćeliji), moraju da budu prenesene u 21. vijek za dobrobit industrije i "istraživača" koji zive od ovih dogmi.

Znači, bilo je i ostalo da se uzroci raka i ostalih tzv. "bolesti" traže u stanjima ćelije, ili čak u parčićima molekule bjelančevina, ili u virusima. Za ovakve avanturističke stvari, koje ne pomažu nijednom pacijentu, dodjeljivane su Nobelove nagrade. Jasno je da duša ili psiha pacijenta ovdje može samo da smeta!

Nova medicina svakako ne sumnja u činjenice koje se mogu spoznati posredstvom mikroskopa. Ali zaključci, odnosno dogme koje su se odatle izvodile, i koje se i dalje izvode, mnogostruko su netačne: tako, ako se pod mikroskopom posmatra ćelija raka mliječne žlijezde, naravno da ne može da se uvidi da li bi ona osposobila dojku za udvostručenu mliječnu produkciju, da li je izrasla u korist djeteta i da li će kasnije biti razgrađena ukoliko su prisutne mykobakterije. "Ćelije imaju mitoze. Mitoze su zloćudne, i tačka."

Zastarjele Virhovljeve teorije i danas slijedi kompletna školska, odnosno državna medicina. Zato smo do sada u medicini i imali daljnji razvoj u suštini samo na nivou tehnike i aparata. Zbog ovih dogmi su čisto medicinska istraživanja bila praktično nemoguća. Oficijelna medicina se do sada nije mogla osloboditi ludačke košulje celularne patologije. Jedan profesor mi je rekao: "Da, gospodine Hamer, ako je celularna patologija bila pogrešna onda će sve da se sruši".

Ona je bila pogrešna i sve se ruši!

Ne radi se o tome da bi bilo teško dokazati da svaka takozvana bolest protiče na tri nivoa - psiha, mozak i organ - koji su u stalnom međusobnom dejstvu i da je pet bioloških prirodnih zakona Nove medicine tačno. Radi se o tome da je skandal što ovaj dokaz ne smije biti uvažen zbog ogromnih konsekvenci....

Čitava stvar bi se mogla objasniti, jednostavno, za jedno jedino prijepodne.

Bilo bi dovoljno da se samo pogleda da li kod željenog broja pacijentkinja (dešnjaka) sa rakom grlića materice, u periinzularnom području mozga lijevo postoji Hamerovo žarište. Ako se hoće biti potpuno siguran, na početku se pronađu pacijentkinje čiji je konflikt (seksualne prirode) riješen i koje imaju tople ruke. Kod njih Hamerovo žarište mora da ima jasan perifokalni edem (otok). I zatim, ako se hoće biti potpuno siguran u pogledu sadržaja konflikta, biraju se pacijentkinje isključivo dešnjaci, jer ljevaci moraju svoje Hamerovo žarište kod seksualnog konflikta imati u desnom periinzularnom regionu. Znači, sve bi moglo da se riješi za jedno dopodne. Umjesto ovoga, pumpaju se milijarde i milijarde u potpuno besmislena školsko - medicinska istraživanja, što se već mora nazvati prevarantskim, samo zato što grupa ljudi ima ogroman interes da stvari ostanu po starom. Kad bi bar imali saosjećanja sa jadnim pacijentom.

Na ovom mjestu neka mi bude dozvoljeno da se dotaknem kasnijih tema, da bih objasnio dva izraza - "mozak glave" i "mozak organa". Sva živa bića imaju "mozak organa", međutim ljudi i životinje dodatno imaju mozak u glavi. Zašto je to tako možemo samo da pretpostavljamo. Moje pretpostavke su da je to u vezi sa činjenicama:

1. da su životinje i ljudi slobodno pokretni i nisu vezani za jedno mjesto;
2. da su neophodni brzi pokreti i brzo vrijednovanje informacija napravili potrebu za još jednim dodatnim kompjuterom.

Mozak glave ne predstavlja nešto u principu drukčije od mozga organa, nego nešto dodatno. U aktivnoj fazi svakog od naročitih programa vidimo na CT-u kompaktnih organa da su oštro iscrtane mete Hamerovih žarišta na isti način i u istoj frekvenciji vibriranja kao i u mozgu. Ovo će kasnije biti još podrobnije objašnjeno. Mozak organa, kojeg čini mreža svih ćelijskih jedara, u suštini je jedan veliki kompjuterski hard-disk, koji ne samo da pohranjuje sve informacije nego i izdaje naredbe pojedinačnim organima. Da pojedinačni organ posjeduje dio hard-diska organa, koji npr. omogućava jetri da nakon transplatacije dalje sama radi, ne mogu sa sigurnošću da tvrdim, ali kod organa koji su pod upravom starog CNS-a (endoderm i stari dio mezoderma) ja to pretpostavljam.

Ostaje nam da još puno toga istražimo na biološkom području. Iako se osjećamo jako pametni i naokolo eksperimentisemo sa genima, pokušavamo da kloniramo, ja imam osjećaj da smo tek shvatili u kom grmu leži zec.

Za razliku od školske ili simptomatske medicine, koja se uvijek interesovala isključivo za organ i pokušavala da ga liječi, za Novu medicinu čovjek je, kao svaka životinja i biljka, stalno jedinstven organizam, koji možemo da posmatramo na tri nivoa na kojima događanja protiču sinhrono:

Na ovaj način sam počeo da razmišljam nakon jednog ličnog udarca sudbine. Ishodiste ovog razmišljanja bio je moj lični konflikt gubitka i neočekivano razboljevanje od karcinoma testisa 1978/79.

Čudno je bilo i ostalo da u vremenu kompjutera mnoge komplikovane industrijske mašine funkcionišu po ovom principu, a ljudski organizam, koji je mnogo komplikovaniji, navodno bez psihe i mozga, odnosno programera i kompjutera, proizvodi takozvane "bolesti". Vjerovalo se da je nastanak bolesti određen slučajem, iskakanjem iz kolosjeka, insuficijencijama i izrodavanjem.

Kako je uzrok nastanka bolesti kao što je rak u dosadašnjoj medicini do danas nepoznat, posljedično pogrešno, uzrok se mogao vezivati samo za slučaj.

Za nasu dijagnostiku i terapiju (naročito autoterapiju) veoma je važno da se uvijek vodi računa o tome da sve protiče sinhrono. Stoga, u Novoj medicini ne postoji, strogo uzevši, psihijatrija, koja polazi od tog da psihički simptomi protiču nezavisno od organizma, ni neka "medicina organa" koja takođe polazi od toga da organi sa psihom nemaju veze. Postojala je psihosomatika koja kao gotovo problematična grana medicine nikad nije dostigla stvarni značaj, što nije ni mogla jer nije poznavala sinhronitet mozga psihe i organa. Ona nikad nije otišla dalje od uopštenih tvrdnji kao što su "stres pravi čir na želucu" ili "stres uzrokuje srčani infarkt." U obe ove izjave krije se zrno istine, ali nedostatak predstave o sinhronitetu, odnosno da se sve istovremeno odvija, spriječio je psihosomatiku da se ikad značajno razvije.

Kao posljedica besmislenosti polazne tačke, u Njemačkoj i Austriji je podjela medicine na organsku i psihomedicinu zabetonirana, takođe sa namjerom da spriječi primjenu Nove medicine. U Novoj medicini ovakve specijalizacije ne samo da su besmislene, nego su i opasne, kako ćemo kasnije i vidjeti.

Sinhronost tri nivoa, psihe, mozga i organa, u Novoj je medicini je sasvim odlučujuća podloga za dijagnostiku, kao i poznavanje toka bolesti koji je za pacijenta i njegovu autoterapiju od presudnog značaja. Sama činjenica da pacijent može da razumije i shvati kako početak svoje bolesti (u daljnjem će ovo dešavanje biti označeno kao naročiti biološki program sa punim smislom) tako i njen kompletan tok kao biološko dešavanje sa smislom na sva tri nivoa, omogućava mu neophodan spokoj i suverenitet i ne dopusta paniku. On zna da je vjerovatnoća da podnese ovaj naročiti biološki program sa smislom, SBS, 95% i više. Samo ovo ga čini suverenim gospodarem vlastitog postupanja.

Značenje sinhroniteta trostrukog dešavanja

Mi smo i ranije mogli zamisliti da dugotrajni psihički stres rezultira promjenama na organu. Usuđivali smo se samo da ovo pretpostavimo jer je pet prirodnih zakona Nove medicine, koji nam omogućavaju uvid u konkretne uzročno - posljedične veze (koje će dalje biti objašnjene) bilo još nepoznato. Tako da smo bili miljama udaljeni od slutnje da postoji sinhronost u djelovanju psihe, mozga i organa.

Upravo o ovom govori Nova medicina: svako psihičko dešavanje odvija se istovremeno u mozgu (i staviše u mozgu organa) i na organu koji je pogođen ovim biološkim naročitim programom sa smislom. Nikad se ne odvija jedno bez drugog. Znači, nikad jedan nivo bez drugih.

Šta ovo znači konkretno?

Ako se jedan SBS (naročit biološki program sa smislom) odvija s nekim organskim simptomom (što se svuda označava kao bolest), onda se odgovarajući simptom odvija u čitavom organizmu, dakle, takođe na nivou psihe, na nivou mozga kao i mozga organa.

Nova medicina, sa svojih pet zakonitosti, nema nikakve veze sa onim što se naziva medicina u cjelini, pod čim inače niko bez daljnjeg ne može sebi nešto pravo da predstavi. Nova medicina, koja je usko orijentisana na biološke forme ponašanja i konflikte, postavlja sasvim nova mjerila. Ona ni u kom slučaju nije nehumana zato što je biološki orijentisana, upravo suprotno, ona rasćišćava sa ovom bezdušnom brutalnom medicinom. Niko ne postaje širomašniji rješavajući se jedne zablude. Naša današnja medicina sa svim svojim bezbrojnim hipotezama koje se ne daju dokazati, predstavlja jednu ogromnu brutalnu zaludu.

Školska medicina funkcioniše bez smisla i razuma u pravom smislu riječi. Dvije trećine hirurskih odjeljenja moglo bi se slobodno zatvoriti, jer je isjecanje karcinomskih čvorova, koji su sami po sebi bezazleni, i to još radikalno duboko u zdravo tkivo, potpuno nepotrebno. Ali da bi se psiha - programer i mozak - kompjuter našeg organizma popravili, nije dovoljno da se zna koji je osigurač pregorio (što se moglo izbjeći), nego zašto je pregorio. Mi danas znamo da su to SBS, naročiti biološki programi sa smislom, odnosno programi za slučaj nužde.

Ovo automatski vodi ka drugom pitanju: koji bi program od sada trebalo da bude dat našem organizmu za budućnost? Optimalno je da to bude biološki program. Do stupanja na snagu jednog naročitog ili programa za nuždu dolazi kad psihički DHS izmakne kontroli biološkog programa našeg kompjutera - mozga, tako da uključivanje jednog naročitog programa postane neophodno.

Na primjer: malo dijete doživi jedne noći tzv. "pavor nocturnus", dok su roditelji na nekoj zabavi. Kako se radi o jedincu, što je danas uobičajeno, ovo može da ostavi trag u čitavom njegovom životu.

Jedan ovakav slučaj uopšte se ne dešava pod okolnostima koje je naš moždani program indukovao kao obrazac ponašanja. Normalno, u skladu s prirodom, majka se ne bi odvojila od svog djeteta, i u normalnoj situaciji je tu uvijek više braće i sestara uz koje se dijete može priljubiti i pomažiti ako je ružno sanjalo. Da bi priroda reprogramirala mozak i psihu jednog djeteta od početka na "jedinac" bilo bi joj sigurno potrebno milion godina.

Očigledno je da sve tzv. "bolesti" funkcionišu u skladu sa našim kompjuterom - mozgom, to važi i za tzv. "infektivne bolesti". Mi moramo jednostavno učiti da sve ove stvari pogledamo iz novog ugla. Sad vidimo, puni zaprepaštenja, šta nam je ova civilizacija donijela. Što god smo bogatiji i što god naši ljudi postaju stariji (po starackim domovima), utoliko su nam familije i društvo ruiniranije i sve više bez djece - sve je to protiv naših kodova.

Stalo mi je do toga da u ovim primjerima pokažem da mi nećemo moći da po želji manipulišemo tzv. društvenim strukturama sve dok se ne pomirimo i prihvatimo konflikte koji iz toga rezultiraju. U našem mozgu postoji jedan biološki kod, biološki regulacioni tok ili jedan sveobuhvatni biološki program prema kojem se moramo ravnati, nezavisno od toga da li mi to hoćemo ili ne. Sve dodatno proizvodi dodatne konflikte i konačno vodi u "vrzino kolo".

Ne treba prećutati da biološki program, ako hoćemo to tako da nazovemo, takođe sadrži svoje željene i planirane konflikte. To da mladi jelen na kraju zamijeni starog jelena predvodnika, tako što mu nanese revir - konflikt, upravo je neophodno dešavanje, jer je ovaj revir-konflikt za porazenog starog jelena nešto što je biološki planirano. Međutim, biološki je potpuno besmisleno, pod uticajem programa nekakvih proizvoljnih pogleda na svijet, obrazovati same nemuževne mekušce ("Softies"), koji jedan drugom nissa ne čine i ne polažu više važnost ni na kakav revir, i sve ovo prodati kao krunu poštenja. Interesantno je pozabaviti se temom koliko naše prestrogo ustrojeno društvo, svojim sve užim propisima i kontrolnim mehanizmima, takođe zbog sporednih stvari, dovodi do sve više revir-konflikata. Već voznja automobila i traženje mjesta za parkiranje mogu da odvedu u konflikte. Sve ovo predstavlja zabrinjavajuće narušavanje jednog prekrasnog poretka, koji ne samo da postoji u kosmosu nego i u našem organizmu.

O ovom se, naravno, može beskrajno diskutovati, na kraju krajeva svako dolazi iz svog područja, sa drugim pogledom na svijet, i dio toga unosi u diskusiju u vidu procjene ovih odnosa. Same uzročno-posljedične veze ne daju se sakriti. Konačno, ulogu igra i to da li neko Boga ili božanski princip smatra vladarem (odnosno razaračem) ili ispuniocem vlastitog čudotvornog djela. U prvom slučaju su naravno svakoj perverziji otvorene kapije prirode. Naš hrišćanski Zapad boluje već petnaest vijekova od toga da je npr. srdačan odnos koji su naši preci, kao Germani, njegovali prema životinjama, npr. konjima, zamjenjen za mentalitet jevrejsko - hrišćanske crkve koji, prezirući životinje, o biljkama da i ne govorimo, odriče dušu ovim bićima i posljedično do danas pozdravlja pokuse na životinjama.

Nova medicina najprije konstatuje da se u našem organizmu odigrava sve kao u jednom modernom kompjuteru, samo mnogo grandioznije, jer je programom obuhvaćen veliki dio životinjskih i biljnih vrsta, a različiti programi su povezani mrežom. Pomislimo samo na činjenicu da mi coli - bakterije, čak i sve ostale bakterije, smatramo našim neprijateljima, što one nisu. Pomislimo na sve one životinje koje ljudi smatraju štetocinama, a koje su za prirodnu ravnotežu važne, kao što su vaške, buve, komarci i sl. koji su milionima godina bili naši vjerni pratioci, prije nego što ih se insekticidima pokušalo iskorijeniti. Koji ceh ćemo za to još morati da platimo, shvataju mnogi sad kad naše rijeke i jezera, izbačeni iz prirodne ravnoteže, smrde kao kloake. Sasvim svejedno da li se mi ravnamo prema kodu u našem mozgu, ili smo zbog nerazumnosti ili namjerno odustali od ovog ravnanja, činjenica je da je ovaj kod tu. On određuje naše konflikte, i naše tzv. bolesti, što će reći naročite biološke programe sa smislom, odnosno prirodne programe u slučaju nužde. Ovo je najbolje vidljivo u slučaju raka, za koji do sada čitav svijet uporno i kruto tvrdi da nema nikakvog smisla, da su to podivljale ćelije koje se ponašaju neobuzdano. Jedan fatalni ostatak Virhovljeve celularne patologije, koji tvrdi da tijelo nije u stanju da pobijedi ove podivljale ćelije.

Ništa od svega ovoga nije bilo istina. U čitavoj medicini i biologiji ne postoji logičniji i grandiozniji sistem od fenomena raka. Naravno da ovaj sistem nije mogao biti otključan posmatranjem jednog nivoa, kao što je nivo organa, i na ovom nivou posmatranjem samo histologije ćelija. Ovo saznanje ne može više biti zaustavljeno ni činjenicom da su meni, kad sam otključao ovo pismo, praktično doživotno oduzeli ljekarsku dozvolu za rad. Jer već u čitavoj Evropi postoje marljivi ljekari koji skoro perfektno rade po ovom sistemu i to s najboljim rezultatima.

Ono što školskim medicinarima tako teško pada da razumiju je neophodnost učenja razmišljanja na sasvim novi način, i to od početka. Pri tom ne vrijedi pokušaj da se školska medicina pridoda dosadašnjem znanju radi kompletiranja, nego se mora postati svjestan da je sve dosadašnje bilo pogrešno, jer se stvarni uzrok bolesti nije nikad ni znao.

U osnovi, do sada su postojale samo dvije vrste medicinara. Jedni su prašumski vračevi koji su, pored svog znanja o biljkama, u svojim prirodnim iscijeliteljskim metodama djelimično tačno procjenjivali i uzročno-posljedične odnose psihe i bolesti. Druga vrsta su školski medicinari koji čovjeka vide uglavnom kao klupko bjelančevina i u radu s njim njegova psiha im samo smeta i stoga mora da bude stišana, što se naziva medikamentozna sedacija. Tako su, često ismijavani, prašumski vračevi očigledno bili pametniji medicinari. Nedostajalo im je jedino unošenje sistematike u stvari.

Ono što najviše fascinira u sistemu PSIHA - MOZAK - ORGAN je da sistem nosi predodređenost. Ako poznajem jedan od tri nivoa, onda poznajem sva tri. Npr. poznajem li tačno psihička dešavanja, onda sebi mogu tačno da predstavim stanje na pripadajućem organu, i stanje odgovarajućeg regiona mozga (Hamerovo žarište). Ovo u momentu izgleda još teško zamislivo. Ali neće mnogo vremena proći i mi ćemo na osnovu stanja mozga, pomoću jednog kompjutera u kome su pohranjeni podaci o hiljadama varijanti koje se tiču detalja, moći prilično egzaktno izračunati stanje pogođenog organa. Pretpostavljam da će se nakon toga pretrage kod jednog pacijenta pretežno sastojati od CT-pregleda i vrjednovanja CT-a njegovog mozga. Ali iz CT-a mozga i ja mogu da izvučem vrlo precizne zaključke o psihičkim uzrocima. Ono što mogu da vidim je - koja vrsta konflikta je u pitanju, u kojem stadijumu je on sad (aktivan konflikt ili postkonfliktoliza, skraćeno pcl-faza), i mogu da zaključim o trajanju proteklog konflikta i eventualno o njegovo intenzitetu. Kod ovakvog jednog sistema s rastućim iskustvom, rupe u detaljima postaju sve manje. Poznavanjem nekoliko baznih podataka kao što su: muško ili žensko, dešnjak ili ljevak, star ili mlad, ja stvarno mogu iz tačnog poznavanja jednog od tri nivoa da izračunam stanje ostala dva.

Dragi čitaoce, kloni se toga da pet bioloških prirodnih zakona Nove medicine shvatiš kao sportsku igru vlastitih misli. Ovdje se radi o živom čovjeku, koji ima dušu kao ja i ti i koji je obolio od konflikta koji tebi može zvučati banalno i smiješno, ali za ovog pacijenta je on od tolike važnosti da prijeti opasnost da se zbog njega pacijent slomi. Samo ljudi toplog srca, toplih ruku i zdravog ljudskog razuma smiju ovog oboljelog da ispovijede. Na ovakve pacijente ne puštajte "medicinike". Jednostrane dogme nemaju ovdje šta da traže, a ovi elementarni biološki konflikti nemaju ništa zajedničko sa psihološkim i intelektualnim problemima.

Većina naših reakcija i radnji dešava se spontano i mahinalno kao u životinjskom carstvu. Niko ne razmišlja o takozvanom revir - konfliktu muškarca. Uprkos tome mnogo muškaraca umire od posljedica takvog jednog konflikta - srčanog infarkta. U osnovi se većina naših nesvjesnih i svjesnih radnji odigrava u okviru ovih bioloških obrazaca ponašanja.

Stoga će Nova medicina da izazove najveću medicinsku i socijalnu revoluciju od kad je ljudske misli. Svaka izgovorena riječ sudije bi kroz mogući konflikt - šok (DHS) mogla da ubije jednog čovjeka. Da, jedna majušna riječ mogla bi da ga ubije. Nepromišljene riječi od strane odraslog mogu naročito lako djeci da nanesu konflikt, jer su ova upućena i zavisna od odraslih.

Ja ne znam hoću li, nakon različitih atentata, doživjeti proboj ove Nove medicine . Ali to ne mijenja stvar. Ovo što ja tebi prenosim, to je zaostavština moga mrtvog sina Dirka. Ako si pametan, pokušaćeš to da razumijes i da iskoristiš.

Uvod u Novu medicinu

Ova knjiga je prva sistematska podjela ne samo svih tumora, nego medicine uopšte, i to prema sljedećim kriterijumima:

1. pripadnost klicinom listu
2. podjela konflikata u područja
3. podjela Hamerovih žarišta prema različitim određenim lokalizacijama u mozgu
4. podjela prema histološkim formacijama
5. podjela prema biološkom smislu svih bolesti, koje su shvaćene kao dijelovi naročitih bioloških programa prirode koji imaju smisao (SBS)

Primjenom Nove medicine čitava medicina i biologija sređuju se same od sebe. Svako ko je pročitao knjigu reći će: "Svakako, ne može da bude drukčije". Dokazi su preupečatljivi. Čak su mi moji protivnici morali u međuvremenu potvrditi da je sistem Nove medicine upravo fascinantno kauzalan. Ali ti, dragi čitaoce, nakon čitanja ove knjige donijećeš objektivniji sud o ovom sistemu, nego što se ja smijem usuditi.

Prava je fascinacija i uživanje posmatrati kako se stvari u kompletnoj medicini ređaju na svoja mjesta, kako sva do sada nerazumljiva i naizgled slučajna dešavanja postaju razumljiva i dobivaju svoj smisao.

Nakon otkrića Nove medicine i Hamerovih žarišta u mozgu, za mene je razumijevanje evolucije bilo ključ za moćni poredak kojim su obuhvaćene kompletna medicina i biologija. Ovaj poredak proteže se kako na ljudska i životinjska područja ponašanja, tako i na lokalizacije Hamerovi žarišta u mozgu i poredak tumora na osnovu pripadnosti organima.

Ako smo do sada bolest shvatali kao nešto neprijateljsko i zlo, i kao kaznu božiju, ona se danas pojavljuje kao znak prolazne promjene bića našeg organizma. Pri tom uvijek sinhrono teku dešavanja na sva tri nivoa: psihi, mozgu i organu, jer to je u suštini jedan organizam. Nikad ne ide jedno bez drugoga, uvijek teče sve u istom taktu sinhrono. Jedna sinopsa od koje zastaje dah.

Takođe, moraće se korjenito promijeniti naš odnos prema bakterijama i parazitima. Jer npr. bakterija tuberkuloze, streptokok ili stafilokok, već milionima godina u istoriji evolucije kod ljudi i životinja ima zadaću da ukloni maligne tumore npr. intestinalnog trakta. Oni su kao naši dobri "crijevni hirurzi", naši simbioti i prijatelji, koji postaju aktivni samo uz odobrenje našeg organizma i to u fazi ozdravljenja nakon rješenja konflikta i istovremenog zaustavljanja rasta tumora. I samo onaj ko poznaje ontogeniju, zna da su i alveole pluća embriološki dio crijevnog trakta, isto kao i tonzile, adenoidne vegetacije zdrijela i srednje uvo. Tako su bacili tuberkuloze marljivi radnici gradske čistoce koji čiste u plućima nastala okrugla žarišta, koja postaju kazeozna i bivaju iskašljana. Nakon ovog ostaje kaverna. Mi ovo nazivamo "biološki povezani sistemi".

Ja nikad nisam mogao ni zamisliti da će mi poći za rukom da jednim jedinim fascinantnim sistemom obuhvatim kompletnu medicinu. Toplo se nadam da će mi isto tako poći za rukom da i tebi, dragi čitaoce, prenesem kakve zaključke ovaj sistem dopušta i da te povedem u strogo naučnom smislu do suštinskog izvora našeg postojanja.

Nakon istraživanja tumora, imam namjeru da se posvetim duševnim bolestima. Na neshvatljiv način došao sam do tog da su sve duševne bolesti specijalne forme oboljenja raka, naročito se ovo odnosi na tzv. "viseće konflikte". Ako je naš mozak kompjuter našeg organizma, onda je on to za sve. Predstava o tome da neka dešavanja u organizmu protiču mimo njega, nema puno smisla. Kompletna medicina mora se u osnovi mijenjati.

U stvari je čudno da niko nikad nije došao na ideju da bi mozak, kao kompjuter našeg organizma, mogao biti odgovoran i za tzv. bolesti. Da je to ikad neko bar iz daleka naslutio, ne bi se 18 godina sa mnom borili. Kompletna dosadašnja medicina je bila usmjerena samo na simptome. Bolesti su bile bolesti organa i prema tome trebalo ih je organsko - simptomatski liječiti. To je i dovelo do naše moderne bezdušne medicine kojoj psiha može samo da smeta. Sve se liječi isključivo infuzijama i skalpelima. Psiha važi za "nenaučnu". To bi bilo nešto za zanešenjake. S druge strane, na serumske parametre, rentgenske i CT-snimke organa gleda se kao na fakte. Psiha i mozak, koji diriguju sve u našem organizmu, bili su totalno neinteresantni.

Pri tom je stvar sasvim jednostavna: naš organizam funkcioniše upravo kao jedna moderna mašina. U svakom slučaju možemo sebi to ovako predstaviti: psiha je programer, mozak - kompjuter, a organ je mašina. Pri tom je sistem još fascinantnije napravljen, jer kompjuter sebi sam gradi programera, psihu, koja onda njega programira. Zato ja kažem: čovjek misli da misli, a u stvari je za njega razmišljano. U sekundi nastanka DHS-a je sve određeno. U stvarnosti, iako mi to možemo teško zamisliti, sve, naravno, protiče na ova tri nivoa istovremeno, što znači sinhrono.

Zamisao da rak, kao i sva druga oboljenja, nipošto nije stvar slučaja i zadesa, nego je izraz i efekt jednog određenog kompjuterskog programa koji uključuje sva ostala živa bića na svijetu, predstavljena je još u mom pismenom radu za habilitaciju, u septembru 1981. Tada nisam još bio pogledao nijedan CT snimak mozga. Uprkos tome, pretpostavljao sam i postulirao da u našem mozgu postoje korelacije koje su odgovorne za upadljivu podudarnost između sadržaja konflikta i zahvaćenog organa. Što znači, ako npr. žena koja je dešnjak doživi seksualni konflikt sa DHS-om , ona uvijek oboljeva od karcinoma grlića materice. Onda sam 1983. otkrio Hamerova žarišta u mozgu, relejne stanice naših bioloških obrazaca ponašanja koji u slučaju DHS-a zapadaju u trajnu simpatikotoniju. Tako je gvozdeno pravilo raka bilo prva obimna i potpuna zakonitost u našoj medicini. Jednostavni model razmišljanja: programer = psiha, kompjuter = mozak, mašina = organ (tijelo) tako je upadljivo tačan i na svakom pojedinačnom slučaj raka može se reprodukovati, da moje protivnike dovodi do usijanja.

Biće mnogo ljudi koji će ustvrditi da im je sve to odnekud poznato. Ali to nije istina. Kaže li se da je već bilo nekih koji su tvrdili da se rak može lakše dobiti ako je čovjek imao tezak život i prije dvadeset godina imao puno sekiracije i konflikata, onda je to potpuna zabluda. Ako je danas zadobijen DHS, onda se od danas ima rak.

Skoro sve što sam učio u školskoj medicini morao sam da zaboravim, da odbacim sve te dogme. Bila je to medicina čarobnjačkih učenika, koja mi je na kraju uručila zabranu rada jer se nisam htio odreći gvozdenog pravila raka i jer se nisam dao preobratiti na školsku medicinu.

Od 1994. Nova je medicina potpuno kompletirana petim biološkim prirodnim zakonom, kvintesencijom. Da je ova strogo naučna Nova medicina bila ranije poznata i opštevažeća, sa svojih pet bioloških prirodnih zakona, pa da se pojavio neko ko bi kreirao jednu alternativnu medicinu sa nekakvih hiljadu hipoteza, ali bez i jedne jedine biološke zakonitosti, taj zastupnik simptomatske medicine bi bio ismijan i proglašen za ludaka.. Međutim, kako je ova neblagoslovena tvorevina postojala ranije, svi se prave da vjeruju u hipoteze, pri čemu oni glupi u njih stvarno vjeruju.

Nova medicina je božiji dar, kako za ljude i životinje tako i za biljke. U Novoj medicini su od sada tzv. "bolesti", koje smo vijekovima gledali kao "insuficijencije", "udese prirode", "iskakanja iz kolosjeka", "zlo", "božiju kaznu" itd. viđene kao NAROČITI BIOLOŠKI PROGRAMI PRIRODE KOJI IMAJU SMISAO.

Stojeći pred čudom božanske prirode dano nam je da uvidimo kako je majka priroda ustrojila stvari sa vrhunskim smislom. Priroda nije bila nikad insuficijentna, samo smo mi dogmatski zaslijepljeni medicinari bili ignorantni.

Od sada se mijenja, takođe, i naša zadaća: kod svakog simptoma, kod svakog konflikta moramo prvo pitati za biološki smisao naročitog programa. Tek ćemo kroz to razumijeti da li je dešavanje u aktivnoj ili je već u fazi ozdravljenja i da li je (prema pripadnosti klicinom listu) biološki smisao ispunjen u aktivnoj fazi ili tek mora biti ispunjen u fazi ozdravljenja. Ignorantni polipragmatičari koji su stalno mislili da ono što je "naizgled napustilo normu" moraju brzo da poprave, da operišu, da hemijski tretiraju, da transplantiraju, stvar su prošlosti.

Budući ljekari Nove medicine su dušebrižnici toplog srca, pametni i iskusni posmatrači dešavanja, koji pacijenta umiruju da bi majka priroda mogla da završi svoje započeto djelo. Brižljivo će pomoći pacijentu da usmjeri svoj brodić u pravom smijeru.

Jadni pacijenti, koji, zaplašeni dijagnozom, širom otvorenih očiju drhte ležeći na leđima kao pobjeđeni psi, ili hipnotisani kao kunići od pogleda zmije, pripadaju prošlosti. Jer tzv. "pacijent" (strpljivi) može Novu medicinu isto tako dobro da razumije kao svaki ljekar. Oni postaju pravi šefovi čitavog postupka, čim uspiju da razumiju na koji način djeluje majka priroda.

Nova era počinje.