Nova Medicina

Terapija "naročitih programa raka"

Terapija tzv. oboljenja raka po sistemu Nove medicine razlikuje se u osnovi od dosadašnje čisto simptomatske terapije, odnosno pseudoterapije školske medicine. Školska medicina, kao i tzv. alternativna medicina (u novije vrijeme nazivana komplementarnom medicinom školske medicine), imaju tu zajedničku osobinu da, u nedostatku znanja o uzročno-posljedičnim vezama kod raka i ostalih bolesti, stalno pokušavaju da različitim sredstvima "potuku" ili "pobjede" rak.

Rak se naširoko simptomatski tretira, sa "čelikom, zračenjem ili hemijom", morfijumom, ili imelom, koja je, kako je poznato, i sama vrsta otrova. Cikla, trave ili klice nanose još najmanje štete, ali su takođe nemoćne da u nastajanju spriječe jedan osmišljeni biološki naročiti program, nakon odgovarajućeg DHS-a. Pa i kad bi mogli da ga spriječe, tek bi to bilo loše, zbog njegovog smisla.

Sa srednjovjekovno-inkvizitorskim poletom stalno se pokušava uništenje smrtnog neprijatelja - raka. Jer, u srednjem vijeku je sveta inkvizicija takođe pokušavala da đavola iz jeretika protjera nožem, vatrom ili otrovom. Na kraju je jeretik uvijek bio mrtav, nezavisno od tog da li je priznao ili nije. U prvoj varijanti, on je bio kriv zbog priznanja da je bio u savezu sa đavolom. Ali, ako je bio toliko tvrdoglav da ne prizna, tek je onda bio u savezu sa đavolom, pa su morale biti primjenjene najgore mjere mučenja. Slično ovom, danas su pacijenti školske medicine zatrpani najgorim mučenjem u vidu hemo-pseudoterapije, jer zli karcinom divlja i ne dâ se iskorjeniti.

Odlučujuće je to da su ćelije raka uvijek viđene kao protivnici koji se moraju potuci. Tako se npr. vjeruje da "imuni sistem", šta god da se pod tim podrazumijeva (svakako odbrambena armija organizma), biva oslabljen tako da "zloćudne" ćelije mogu da pronađu "rupu" i da prodru u tkivo i da se rašire. Takođe, dijelovi tzv. alternativne medicine uopšte nisu bili strani etabliranim medicinarima, jer polaze od istih premisa i imaju isti cilj, naime iskorjenjivanje raka na organu, koji oni smatraju najvećim zlom. Jedino smetalo je Hamer, koji to smatra budalaštinom.

Jedan naročito viđeni predstavnik Udruženja ljekara htio je, prije izvjesnog vremena, da mu navedem "uspjehe". Pokazao sam mu niz rentgenskih snimaka, na kojima je izraslina raka bila očigledno dovedena u mirno stanje. Ja mu rekoh da postoje stotine pacijenata koji su zdravi, iako se inaktivirani karcinom na organu često još uvijek dobro vidi, ali on više uopšte ne pravi smetnje i nema više mitoze, te je više kozmetički problem.

Ovo mu se uopšte nije dopalo. Za njega je rak izlječen tek kad je nestao. Npr. pri operaciji, kad je isječen duboko u zdravo tkivo. On smatra da treba prvo operisati, zatim zračiti, pa tretirati citostaticima, a ono što je ostalo od duše trebalo bi da Hamer sredi sa svojom psihoterapijom. Za ovakav rad, ja bih mu dobro došao. Rekoh mu da pacijentima koji su bili kod mene nije potreban ni hirurg, ni medicinari koji hoće da ih zrače i truju, izuzimajući mogućnost komplikacije tjelesno organske prirode, kao što je krvarenje, edem mozga i sl. i mogućnosti psihičkih komplikacija, kao što je obnovljena panika, izazvana šokantnim doživljajima ili glupim ljekarima, ili recidivi konflikta i sl. Na ove pacijente se može gledati kao da su potpuno zdravi. I oni bi mogli dalje dobro i rado živjeti narednih 30-40 godina da ih okolina kontinuirano ne teroriše i opominje da su oboljeli od raka: prisiljavaju ih da se prepuste školsko-medicinskom mlinu, gdje na kraju bivaju uspavani morfijumom. Tada su se naši putevi razišli.

Bezdušnu, samo na simptome orjientisanu medicinu sam odbio. Za mene je ljekarska terapija bolesnog čovjeka ili životinje jedna vrsta svetog čina. Prije dvije hiljade godina su ljekari bili istovremeno i sveštenici, iskusni mudri ljudi, koji su zavredivali povjerenje svojih pacijenata.

Po mom mišljenju, danas to ne isključuje visok stepen znanja i naučnosti, naprotiv, trebalo bi da ga uključuje. Ali od kada su iz ovog društva postali bezdušni, čisto intelektualni, medicinski inženjeri, orjentisani samo na simptome, sa niklovanim naočalama na nosu, koji postaju utoliko uspjesniji i bogatiji ukoliko su hladniji, od tada ja ne osjećam ovu bratiju kao asocijaciju stvarnih ljekara. Zbog toga neću dopustiti da svi ti brutalni medicinski inženjeri u budućnosti mogu da se prave da se tako i dalje može raditi.

Ljekari budućnosti, ljekari Nove medicine treba da budu pametni, praktični ljudi sa zdravim ljudskim razumom, moraju da imaju srca i tople ruke, ljekari-sveštenici, kao u davna vremena, koji su bili dobročudni i nepotkupljivi, slični starim "dobrim" kućnim ili seoskim ljekarima što se neće bogatiti na tuđoj muci.

Današnji uspjesni medicinski milioneri, koji su stigli do svojih položaja raznim manipulacijama, koji svako rukovanje i svaku prijateljsku riječ obračunaju u novcu , ali uz to na svakom kongresu još uvijek sipaju etiku, sa glupom arogancijom, ova rasa brutalnih profit-medicinika mora konačno da pripadne prošlosti. Gade mi se.

Molio bih čitaoca da mi oprosti ove žestoke riječi. Naravno da tu i tamo postoje ljekari koji iz nužde još uvijek rade po dosadašnjem lošem sistemu današnje medicine, ali će se radovati da imaju alternativu na naučnoj osnovi, kojom će svom pacijentu moći da pruže osnovanu nadu.

Želim da vam kratko ispričam o pacijentu, koji je umro samo zato što su ga tretirali "kao oboljelog od raka" i što "i tako i tako nije više ništa moglo da se učini". Kod njega je primjenjena mjera koju ljekar urolog u sličnim okolnostima nikad ne bi primjenio ni kod sebe samog ni kod pacijenta koji nema rak. Pacijent je imao leukemiju, koja je već bila u prolazu i bolovi u kostima su bili popustili. Slučaj je naročito tragičan zbog posebnih pratećih okolnosti.

Nekoliko dana prije njegove smrti, koja nije bila neophodna, porodica je pacijenta u dramatičnom bijegu odvela kuci, pošto je odjeljenski ljekar priznao da mu je po nalogu pretpostavljenih dao derivat morfijuma (protiv volje samog pacijenta i uprkos izričitoj molbi rodbine da to ne čini). Nakon toga se s pacijentom više nije moglo razgovarati. Za ovo praktično i nije bilo indikacija, jer pacijent u tom momentu više nije ni imao bolove.

Poslije ovog ispada, kćerka je noću dežurala kod oca. Kad je napustila sobu na pet minuta, tu se ponovo stvorila sestra koja je ocu ponovo htjela da dâ morfijum - što je kćerka uspjela u posljednji čas da spriječi. Nekoliko sati nakon ovog, napustili su bolnicu. Pacijenta su bukvalno htjeli da uspavaju protiv njegove volje.

Pacijent nikad nije imao teškoća sa mokrenjem, uprkos ovome je za boravak u bolnici rutinski stavljen kateter da sestra ne bi imala problema. Zbog katetera je uretra bila nešto otečena i pacijent je nakon odstranjivanja katetera kod kuće imao probleme sa mokrenjem, što bi imao svaki drugi pacijent u ovakvom slučaju.

Na to je kućni ljekar, mada to nije bilo prijeko potrebno, stavio suprapubični kateter, punktirajući pri tom trbušnu duplju, da bi pacijent dva dana nakon tog umro od akutnog peritonitisa.

Greske pravimo svi mi, ali ovdje nije u pitanju to. Radi se o tom da se kod oboljelih od raka čine stvari koje se u sličnim okolnostima nikad ne bi činile kod ostalih bolesnika.

Ovo uopšte nije usamljen slučaj. Samo ja mogu da pobrojim na stotine pacijenata kojima su ljekari protiv njihove volje dali morfijum i time ih praktično uspavali. Ovaj pacijent, koji je umro od ak. peritonitisa je bio skoro potpuno zdrav. Njegovi karcinomi su bili inaktivirani, a poslednji rak kostiju u fazi ozdravljenja. On je mogao udobno da živi još trideset godina. Kratko prije nego što je umro, on je kovao planove kako će da provede ljeto.

Brutalnost svakog pojedinog slučaja leži u sistemu. Stoga vas molim da razumijete da nema svrhe kritikovati pojedine naročito brutalne tzv. ljekare, nego jednostavno mora da se ukloni ovakav sistem. Da ste vi vidjeli na stotine ljudi kako umire na ovako brutalan način i vi bi ste pisali ovako beskompromisno i "nediplomatski", ako bi ste htjeli da budete iskreni.