Nova Medicina

Ontogenetski sistem tumora i naročitih programa ekvivalenata raka

---

Treći biološki prirodni zakon Nove medicine

Godinama sam lutao kroz prividne morfološke i histološke sisteme izraslina, tumora, otoka, karcinoma, sarkoma, seminoma, horioepitelioma i glioma, uključujući sve ono što školska medicina vidi kao takozvane metastaze.

Sad konačno vjerujem da sam pronašao podjelu koja će, sa manjim ili većim korekcijama, biti koristena još decenijama . To je podjela na osnovu istorije razvoja, odnosno na osnovu embrionalnog porijekla.

Ako sve ove izrasline i otekline grupisemo na osnovu njihove pripadnosti klicinim listovima, onda se sve ostalo samo po sebi dovodi u red. Ako je mozak ljudi i životinja stvarno kompjuter organizma, koji se razvijao desetinama miliona godina, onda je logično da organi tijela koji su evolutivno povezani u mozgu-kompjuteru "zajedno žive".

Embriolozi uopšteno dijele embrionalni razvoj na tri takozvana klicina lista: endoderm ili unutrašnji klicin list, mezoderm ili srednji klicin list i ektoderm ili spoljni klicin list. Ovi klicini listovi se razviju u embriju iz prvih ćelijskih nakupina. Većina naših tjelesnih organa može se dovesti u vezu sa jednim od ovih klicinih listova. Na šemi možemo da vidimo da se "ponašanje raka" tkiva nastalih iz različitih klicinih listova fundamentalno razlikuje. Endoderm i ektoderm, odnosno organi koji potiču od njih ponašaju se u ca- i pcl-fazi upravo obrnuto. Mezoderm ili organi mezodermalnog porijekla, po ponašanju u slučaju raka, dijele se na one koji reaguju kao endodermalni i na one koji reaguju kao ektodermalni. Ovo je, u stvari, razlog zašto je potraga za supstancom koja bi djelovala protiv "zloćudnog" tumora do danas morala da ostane bezuspješna. Jer kako bi neki "medikament" mogao da istovremeno djeluje kako na rast ćelija tako i na njihovo nestajanje?! (Da ne govorimo sad uopšte o besmislenosti ovog načina razmišljanja). Dosadašnja medicina se već samo ovim dovodi u sukob sa zdravim razumom.

Ontogenetski sistem osmišljenih bioloških naročitih programa prirode

Na gornjoj šemi su predstavljene dvije etaže na isti način kao na tabeli "Psiha-mozak-organ".

Žuta etaža odgovara grupi stari-CNS, dok crvena odgovara grupi veliki mozak, što je navedeno na lijevoj strani seme. Na uzdužnom šematskom presjeku mozga stari-CNS je predstavljen kao leptir ili ptica podignutih krila. Tijelo (žuto) je moždano stablo (glava=međumozak, trbuh=pons, rep= međula oblongata ili produžena moždina). Krilo sa narandžastim i žutim štraftama je mali mozak. Žute štrafte ima jer pripada starom CNS-u, a narandžaste jer istovremeno pripada i mezodermu. Ako pogledamo tabelu u prilogu, vidjećemo da su vodoravne etaze ove šeme tu predstavljene kao vertikalne grupe.

Lijevo je žuta grupa, predstavlja moždano stablo i endoderm. U sredini je narandžasta grupa, mezoderm i predstavlja: gore - organe kojima upravlja mali mozak; dole - organe kojima upravlja srž velikog mozga (npr. koštani skelet, limfni čvorovi, jajnici, bubrezi itd). Desno je crvena grupa ektodermalnih organa kojom upravlja kora velikog mozga.

Vratimo se našoj šemi, na kojoj možemo da vidimo da etaža starog CNS-a u fazi aktivnog konflikta daje rast tumora sa razmnožavanjem ćelija, a nakon konfliktolize u fazi ozdravljenja, (pcl-faza) tumor biva razgrađen pomoću mikobakterija (npr. TBC).

Kod crvene etaže velikog mozga, situacija je obrnuta. Ovdje ćelije u fazi aktivnog konflikta bivaju stopljene, što nazivamo nekrozom ili ulceracijama. U fazi ozdravljenja se ove nekroze ili ulceracije ponovo ispunjavaju, odnosno one zacjeljuju. Kako se do sada ništa nije znalo, jer se nije imao nikakav sistem, tako su nekroze ili ulceracije u pcl-fazi ignorantno označavane takođe kao rak ili sarkom, jer se i ovdje javljaju mitoze (dijeljenje ćelija) sa velikim ćelijama i velikim jezgrima, ali ovog puta u svrhu ozdravljenja.

Rjesenje zagonetke se sastoji u tome da mi sad poznajemo pripadnost klicinim listovima i lokalizaciju specifičnih releja u mozgu za svaki organ, što igra odlučujuću ulogu u našim razmišljanjima. Pogledamo li ovaj sistem, uviđamo fantastican red i zakonitost za sva oboljenja raka i ekvivalente raku koji su u stvari uvijek predstavljali samo fazu u kompletnom oboljenju (programu) i uz to nalazimo simptome i uzročno-posljedične veze za komplementarnu fazu.

Embriolozi dijele embrionalni razvoj u tri takozvana klicina lista: endoderm - unutrašnji klicin list, mezoderm ili srednji klicin list i ektoderm ili spoljni klicin list. Većina naših organa potiču samo od jednog od ovih klicinih listova. Želučano-crijevna cijev (osim rektuma, gornje dvije trećine ezofagusa, male kurvature želuca, žučnih vodova, izvodnih kanalića pankreasa i ćelija pankreasnih ostrvaca) potiče od endoderma. Međutim, kako crijevo takođe ima krvne sudove (koji inače pripadaju mezodermu) i nerve (koji potiču od ektoderma), može se reći da i crijevo ima mezodermalne i ektodermalne dijelove.

Ali ako se za jedan organ kaže da je, na primjer, endodermalnog porijekla, pri tom se ne misli na ove mezodermalne i ektodermalne dijelove (krvne sudove i nerve), jer ove dijelove imaju i svi drugi organi.

Međutim, takođe postoje organi čiji različiti dijelovi vode porijeklo od različitih klicinih listova. Ovdje spada glava, predio pluća i predio srca, želudac, jetra, pankreas, duodenum, kao i veziko-vagino-analno područje, uključujući bubrežnu karlicu. Neki od ovih prvobitnih organa, što su se kasnije udružili u funkcionalnu cjelinu koju mi danas posmatramo kao jedan organ, imaju svoje relejne centre koji se često nalaze u dijelovima mozga veoma udaljenim jedan od drugog.

Na primjer, uterus se u stvari sastoji od dva organa. Jedan je vrat materice, a drugi tijelo materice sa jajovodima. Ova dva različita organa, koja su srasla i čine prividno jedan organ (uterus), potpuno su različiti u pogledu vlastite sluznice jer potiču od različitih klicinih listova i imaju u mozgu releje na sasvim različitim mjestima. Sluznicu grlića materice pokriva pločasti epitel, a relejni centar je u periinsularnom području lijevo, dok sluznicu tijela materice i jajovoda pokriva cilindrični epitel i relejni centar je u ponsu moždanog stabla. Uz ovo dolazi mezodermalna muskulatura materice, čiji je relej u međumozgu. Zbog toga sam u početku imao mnogo muke da spoznam uzročno-posljedične veze.

S druge strane, takođe postoje organi koji u tijelu leže veoma udaljeni jedan od drugog, dok u mozgu imaju releje koji tijesno granice jedan s drugim, kao što, na primjer, releji rektuma, vagine, koronarnih vena i pločastiog epitela grkljana leže u području lijevo periinzularno u velikom mozgu ili kao što relejni centri za intrabronhijalni pločasti epitel, epitel koronarne intime, epitel mokraćne bešike leže jedan do drugog u području desno periinzularno.

I da nisam stalno nanovo upoređivao različite regione mozga (npr. homunkulus), histološke formacije, rezultate embrioloških ispitivanja drugih knjiga sa mojim CT snimcima mozga i istorijama bolesti mojih pacijenata; ja bih do danas "razbijao glavu" o ovim odnosima, utoliko više što u mnogim knjigama embriologije stoje podaci koji dovode do nesporazuma, ponekad i sasvim pogrešni, što nije ni čudo jer do sada niko nije ni slutio uzročno-posljedične veze.

Ja npr. danas znam da sva područja sluznica presvučena pločastim epitelom pripadaju zajedno i imaju ektodermalno porijeklo sa relejima u mozgu jedan do drugoga. Pri tom, tako različiti organi kao što je sluznica usta, sluznica bronhija, sluznica grkljana, sluznica cisti skržnog luka, intima koronarnih arterija, intima koronarnih vena, sluznica rektuma, sluznice cerviksa materice (portio vaginalis i cervikalnog kanala) spadaju u istu grupu. Svi oni imaju u mozgu releje lijevo i desno periinsularno, a odgovarajući konflikti su seksualni, konflikti revira ili markiranja revira.

Gvozdeno pravilo raka i zakon o dvofaznosti (kod konfliktolize) svih tzv. bolesti (sada govorimo o osmišljenim naročitim biološkim programima prirode) bili su pretpostavka za otkriće ontogenetskog sistema tumora i ekvivalenata raku. To nam na jasan i logičan način pokazuje unutrašnju povezanost naših konflikata odgovarajućih releja u mozgu i organske pripadnosti u evolutivno relevantnom smislu.

Ovim naša kompletna histopatologija uspostavlja red koji se može prozreti i koji je sam po sebi razumljiv. Releji za iste konflikte i histološki iste organe leže u u mozgu postavljeni tijesno jedan uz drugoga.

Ovaj ontogenetski sistem nam je takođe pokazao da bez njegovog poznavanja ne bismo bili u stanju da shvatimo oboljenja raka, jer smo u njih, u svom neznanju, svrstavali jednim dijelom tumore organa u fazi aktivnosti konflikta (one koje kontroliše stari dio CNS-a), a drugim dijelom "tumore" organa koji tek u fazi ozdravljenja daju rast ćelija i koji su pogrešno tumačeni kao tumori (oni koje kontroliše veliki mozak).

Tako da ako je do sad neko tvrdio da je otkrio sistem oboljenja raka, on je mogao da bude samo pogrešan, kao što je slučaj kod takozvanih tumor-markera, koji su se naknadno pokazali, sami za sebe uzeti, potpuno besmislenim, a većinom su pokazivali suprotnost od onog što smo im mi pripisivali. Međutim, kako nismo poznavali razliku između promjena na organima koje kontroliše stari dio CNS-a od promjena koje kontroliše veliki mozak nismo ni mogli da otkrijemo nikakvu jednakost, pa i ako smo vjerovali da smo je našli - ona je bila pogrešna.

Ontogenetski sistem tumora je sveobuhvatan i logičan. On konsekventno proizilazi iz Nove medicine i otkrića Hamerovih žarišta u mozgu, kao i Drugog biološkog prirodnog zakona (dvofaznost).

Podjela tumora

Ontogenetski sistem tumora i ekvivalenata glasi:

Svakom od tri embrionalna klicina lista odgovaraju specifične vrste histoloških tkiva, koja su međusobno jednaka ili bar slična. Samo mezoderm, unutrašnji klicin list cijepa se nanovo na: stari mezoderm ili mezoderm malog mozga i na novi ili mezoderm velikog mozga. Mezoderm malog mozga se ponaša slično kao endoderm moždanog stabla, dok se mezoderm velikog mozga ponaša slično kao ektoderm velikog mozga.

U slučaju DHS-a, kad nastaje Hamerovo žarište, područja organa koja stoje u korespodenciji sa ovim žarištem reaguju odgovarajucom reakcijom klicinog lista:
endodermalni organi pod kontrolom moždanog stabla i mezodermalni organi pod kontrolom malog mozga (zajedno: organi pod kontrolom starog dijela CNS-a) reaguju u fazi aktivnosti konflikta (ca-faza) razmnožavanjem ćelija. Mezodermalni organi pod kontrolom srži velikog mozga i organi pod kontrolom korteksa velikog mozga (zajedno: organi pod kontrolom velikog mozga) reaguju u istoj fazi nekrozama i ulceracijama.

Faza ozdravljenja nakon konfliktolize je veoma različita kod različitih klicinih listova:

Endoderm:

Zaustavljanje rasta tumora, inkapsulacija tumora ili njegova razgradnja pomoću gljiva ili mykobakterija (npr. TBC bacilima).

Mezoderm:

a) Mezoderm malog mozga:

Zaustavljanje rasta tumora, inkapsulacija ili razgradnja pomoću bakterija, kao kod endoderma, npr. mama-ca i tuberkuloza mliječne žlijezde.

b) Mezoderm srži velikog mozga:

Restitucija sa oticanjem i rastom koji premašuje potrebe u smislu sarkoma ili kod kostiju sa namnoženim kalusom kao osteosarkom. Pretjerani rast tkiva je u principu potpuno bezazlen i spontano ponovo prestaje na kraju faze ozdravljenja. Bakterije pomažu kod ponovne izgradnje (npr. osteosarkom, cista jajnika, cista bubrega - nefroblastom).

Ektoderm:

Tendencija ponovnog ispunjavanja ulkusnih nekroza sa restitucijom ili ožiljnom restitucijom uz pomoćno učešće virusa (npr. virusi hepatitisa).

Gvozdeno pravilo raka unijelo je, po prvi put, u medicini u područje tumora jedan jasan sistem, ali su ostala otvorena mnoga pitanja. Vjerujem da mi je sad uspjelo da pronađem sistem koji ne uključuje samo tumore, nego u principu obuhvata čitavu medicinu. Jer smetnje u području našeg ponašanja, nastale biološkim konfliktima, samo su specijalni slučajevi promjene programa jednog područja mozga, koje je prije ovog funkcionisalo sa perfektnom preciznošću. Najveće zaprepaštenje kod ovog prebacivanja programa izaziva činjenica da DHS-om biva mobilisan kompletan organizam, a da ovaj novi program, kojeg sam i ja ranije smatrao poremećenim dirigovanjem relejnog centra, ni u kom slučaju nije bez sistema. On štaviše ima očigledni smisao šanse za preživljavanje, u borbi za opstanak sa svim raspoloživim snagama. Ovo prebacivanje programa je dio osmišljenog dešavanja.

Mezoderm malog mozga i ektoderm velikog mozga

Uvijek mi je pravilo izvjesne teškoće kad bih, kao u ovom poglavlju, morao da idem preko spoznaja embriologa. Cini se da određena pitanja za njih nisu bila od važnosti, tako da se njima nisu specijalno ni bavili. Koža je ektodermalnog porijekla, ali naravno samo epidermis bez koriuma, jer on je mezodermalnog porijekla. Dakle, postoje fine razlike u različitim slojevima kože.

Naime, postoji donji sloj kože (korium) mezodermalnog porijekla, koji sadrži žlijezde (znojne i lojne) i melanofore. Preko njega dolazi spoljni epidermis sa pločastim epitelom koji je ektodermalnog porijekla. On na svojoj površini sadrži senzibilne taktilne nervne završetke, a na donjoj strani takođe jedan sloj melanofora.

Fina razlika se sastoji u tome da su jedne ćelije inervisane od malog mozga, a druge od velikog mozga. Ovo ne samo da određuje njihovu funkciju, nego i njihovu histološku građu, kao i različite "tumorske reakcije" ili formacije.

Mezoderm malog mozga

U toku evolutivnog razvoja, otprilike kad su naši preci počeli da vodeni milje zamjenjuju kopnenim, u vrijeme kad je mali mozak bio u izgradnji, individuum je dobio potrebu za kožom koja ne samo da daje stabilnost nego može da odbrani od pretjeranog sunčevog zračenja, da onemogući isušivanje itd. Ovaj organ bih nazvao mezodermalna koža malog mozga.

Ova koža malog mozga nije morala da izdržava naročita mehanička opterečenja. Individuum se već mogao pokretati, puzajući naprijed, kako to čine crvi. Koža je imala nespecifični tzv. "protopatični senzibilitet", odnosno imala je osjećaj za ekstremni pritisak i temperaturu, a bila je sposobna da se prilagodi i reaguje ukoliko bi se uslovi okoline ekstremno mijenjali. Ova koža je pravila nakupine melanofora, koje su svojim pigmentom stitile od suncanih UV zraka. Osim toga, znojne žlijezde su mogle da prave film od tečnosti, što je sprečavalo opekotine kože. Dakle, organizam je bio prilično dobro zaštićen od prijetećih opasnosti u vitalnoj sferi.

Nakon obrazovanja ove kože malog mozga, čije relejne centre nalazimo u zadnjem medijalnom i u lateralnim dijelovima malog mozga (tema konflikta je "povreda tjelesne nepovredivosti" i u daljem konflikt okaljanosti), javlja se način ponašanja sisara. Pri tom je, logično, mliječna žlijezda premještena u kožu. Posljedično je mliječna žlijezda utisnuće ove kože malog mozga. U malom mozgu sve leži uredno smješteno jedno do drugoga.

Prvobitni žljezdani epitel mliječnih puteva očigledno više ne pripada tipu žlijezda probavnog trakta, istovremeno je ovom morfološki bliže srodan nego pločastom epitelu spoljnog sloja kože. Oba su veoma različita, jer je upravo mjesto njihovog porijekla u mozgu veoma različito. Najbolja oznaka za žljezdani epitel mliječnih puteva, znojnih i lojnih žlijezda bi, prema tome, bila: "žljezdano tkivo malog mozga".

"Koži malog mozga" takođe pripada "unutrašnja koža" tijela, u trbuhu peritoneum, u grudnom kosu pleura i u medijastinalnom prostoru perikard.

U trbuhu razlikujemo parietalni od visceralnog peritoneuma, a takođe parietalnu pleuru od visceralne kao i parietalni perikard od visceralnog.

Tumori ovih formacija nazivaju se mezoteliomi.

Oni rastu na koriumskom sloju kože, kontrolisani od malog mozga, i vidljivi su. Ova koža malog mozga je takođe odgovorna u fazi ozdravljenja bolesti za edem, u ovim slučajevima za izlive: peritonealni izliv ili ascites, pleuralni izliv i perikardni izliv sa tamponadom. Ovo sve u principu predstavlja nešto pozitivno, ali uprkos tome ima razloga za bojazan od komplikacija u toku faze ozdravljenja bolesti.

Ektoderm velikog mozga

U daljnjoj evoluciji su se sposobnosti kože malog mozga pokazale kao nedovoljne. Majka priroda je stoga u novom razdoblju mozga morala da izradi jednu impozantnu konstrukciju za područje kože. Ona je, jednostavno, čitav individuum presvukla drugom, novom kožom - "kožom velikog mozga".

Ova koža velikog mozga, ektodermalnog porijekla, za razliku od mezodermalne kože malog mozga, imala je pločasti epitel i samim tim je bila mnogo otpornija. Ona je migrirala duž segmenata i potpuno prekrila kožu malog mozga. Donijela je sa sobom fini ili površni senzibilitet velikog mozga (senzibilni centar u Gyrus postcentralis) i time je organizmu omogućila da ima sve one informacije koje su mu neophodne da se kao vrhunski organizovano biće prilagodi velikim zahtjevima borbe za preživljavanje.

Formacija pločastog epitela je tipičan morfološki znak za kožu velikog mozga. Ovaj epitel se nije zaustavio na granicama prvobitne kože malog mozga, nego je presvukao npr. endodermalni cilindrični epitel u mokraćnoj bešici i bubrežnoj karlici, zatim endodermalni epitel usne duplje i gornjeg dijela jednjaka, malu kurvaturu želuca, žučne vodove i izvodne kanaliće pankreasa, kao i mezodermalni malomoždani adenoidni epitel mliječnih puteva (intraduktalni). Tako danas nalazimo tipični pločasti epitel velikog mozga ne samo na vanjskoj koži, nego i u sluznici usta, nosa i ždrijela, grkljana, bronhija, ezofagusa, pilorusa, bulbusa duodenuma, pankreasa sa njegovim rukavcima do ćelija pankreasnih ostrvaca i u sluznici žučnih vodova.

Istovremeno, ovaj epitel nalazimo u mokraćnom mjehuru, bubrežnoj karlici,vagini, cerviksu materice, mliječnim putevima i rektumu. Sva područja presvučena ovom vrstom epitela su vrlo senzibilna i priključena na senzorični centar velikog mozga. Sva ona imaju "tipične konflikte velikog mozga" (Hamerova žarišta u velikom mozgu).

Ovdje takođe spada i raniji "epidermis periosta" koji se sastojao iz pločastog epitela i senzibilnih nerava. Danas se pločasti epitel ovdje ne može naći, jer je u međuvremenu izgubio funkciju, za razliku od njega senzibilni nervi su još tu. Oni su odgovorni za bolove kod rastezanja periosta. Bolovi zbog rastezanja periosta, koji redovno nastaju kad u fazi ozdravljenja kosti prave edem, dobar su znak i važan proces kod biološkog zacjeljivanja kostiju, jer oni pacijenta prisiljavaju da pogođeni dio skeleta štedi kako u slučaju opterečenja postoji opasnost od frakture.

Često, npr. u rektumu nalazimo tumore endodermalnog sloja koji prominira kroz ektodermalnu sluznicu pločastog epitela. Tad govorimo o polipu (adeno-ca).

Ulcus ventriculi i ulcus duodeni
- Čir želuca i čir dvanaestopalačnog crijeva -

Nakon ličnog ispitivanja nekoliko vrhunskih embriologa, sasvim sam siguran da kako sluznica rektuma (do 12 cm od anusa) tako i sluznica vagine, uključujući portio i cerviks uterusa, sluznica mokraćnog mjehura i bubrežne karlice, gornje dvije trećine ezofagusa, mala krivina želuca, ćelije ostrvaca pankreasa, jetrini žučni vodovi, ćelije intime koronarnih arterija i koronarnih vena (vrlo senzibilne) imaju ektodermalno porijeklo.

Sve one imaju pločasti epitel, sve su urasle spolja, praktično sluznice nastale migracijom (ektodermalna, velikomoždana "seoba naroda").

Dolazeći do ovih saznanja, pala mi je na pamet jedna fundamentalna veza, koja se naknadno pokazala kao kristalno jasna, a koja me je u ono vrijeme kostala muke. U pitanju su čir želuca i čir dvanaestopalacnog crijeva.

Kao što rekoh, u međuvremenu i naknadno je svima postalo jasno da čir želuca ima psihičke uzroke, što važi i za čir duodenuma. Za mene ovo ne predstavlja naročito saznanje, jer na kraju krajeva sve kontroliše mozak-kompjuter. Ali ono što je naročito jeste činjenica da čir želuca i karakteristični "facies gastrika" (lice čiraša) uopšte ne pasu uz organe trbušnog prostora, kojima upravlja moždano stablo. U ovo se takođe ne uklapaju: ekvivalent raku ćelija pankreasnih ostrvaca (insulom) kako alfa ćelija tako i beta ćelija, kao i izvjesna vrsta karcinoma jetre (ca-žučnih kanalića jetre).

Međutim, postoje karcinomi želuca u vidu karfiolastih izraslina, koje mogu da ispune kompletnu šupljinu želuca. Kako objasniti ovu kontradikciju?

Prvo ćemo se podsjetiti na neke opštepoznate stvari koje nikad niko nije mogao da objasni:

*  Jedna mlada feminina žena nikad ne dobije čir želuca ili duodenuma (osim ljevakinja).

*  Vrlo je rijetko da mlada feminina žena dobije ulkusni karcinom jetre. Ja nisam vidio još nijednu (osim ljevakinja).

*  Čirevi želuca su smješteni uvijek na istom mjestu: mala krivina želuca ili pilorus/bulbus, a nikad u fundusu ili velikoj krivini.

*  Gornje dvije trećine jednjako su pokrivene pločastim epitelom, dok je donja više pokrivena crijevnim epitelom. Ali često pločasti epitel seže do želuca iza tzv. kardie.

*  Ca-rectuma i ulcusni ca-jetre se javljaju neobično često zajedno.

Ako se slože svi ovi djelići mozaika, onda sa velikom vjerovatnoćom proizilazi da su dijelovi ovog pločastog epitela, koji je u evoluciji iz sluznice usta (ektoderm) urastao sa svojim izdancima dalje u jednjak, uključujući nervna vlakna do duodenuma, migrirajući, urastao u pankreas (ćelije ostrvaca) i u jetru. Vlakna nisu dalje migrirala i to je objašnjenje zašto može da postoji samo karcinoid tankog crijeva. Tanko crijevo je u evoluciju naknadno izraslo između duodenuma i cekuma.. Ono ima u moždanom stablu relativno mali relejni centar koji ne odgovara njegovoj veličini ili dužini. Sadržaj konfliktnog doživljaja je - "neprobavljivost". Siguran sam da sva nervna vlakna koja senzibilno inervišu malu krivinu i pilorus želuca, područje duodenalnog bulbusa, papile i Ductus pancreaticus, Ductus choledochus cysticus, kao i Ductus hepatici, imaju relejni centar u desnom Gyrus postcentralis lateralno dole. Za želudac i jetru je ovo sigurno, za pankreas takođe, dok senzibilna inervacija ćelija ostrvaca pankreasa dolazi iz Mesencephalon-a. Lijevo paramedijalno leži relejni centar za alfa ćelije ostrvaca za insuficijenciju glukagona (konflikt straha sa gadenjem), dok desno paramedijalno relej za beta ćelije ostrvaca za diabetes mellitus (konflikt "opirati se ").

Ja sam, došavši na očigledan trag, ponovo pregledao sve moje snimke CT mozga, da bih ustanovio da sam uglavnom kod lijevog infarkta pravio jednu veliku grešku. Vrlo često su pacijenti imali dva Hamerova žarišta. Jedno tipično za koronarni ulkus karcinom ili intrabronhijalni karcinom i uz to drugo koje ja tada nisam znao kako da svrstam, a za koje sam pretpostavljao da bi moralo da "pripada" svemu ovom. Ovaj drugi je bio uvijek smješten u latero-bazalnom dijelu Gyrusa postcentralis senzoričnog centra u kori velikog mozga desno.

Nakon ovog, rutinska je stvar bilo da se pogleda u bolesnička akta i ustanovi da li se pacijent žalio takođe na želudacne tegobe (koje sam ja pogrešno interpretirao kao "propratnu muziku" angine pectoris koronarnog karcinoma). I zaista, u većini slučajeva bio sam notirao da su se pacijenti "takođe" žalili na žestoke bolove u želucu, kolike, povraćanja, stolice kao katran i sl, što je od svih doktora tumačeno kao "gastro-kardialni sindrom" i pripisivano srčanim bolovima.

Ulcus je po svojoj suštini defekt supstance. Analognu pojavu nalazimo kod svih karcinoma pločastog epitela (usna duplja, intrabronhijalno, na koronarnoj sluznici, vaginalna i sluznica portio, sluznica vezike i rektuma - kod bešike i rektuma polipima koji pripadaju endodermalnom epitelu crijeva i imaju adenoidno karcinomsko tkivo).

Prema tome, nema sumnje da su čirevi želuca i duodenuma ulceracije pločastog epitela, da imaju ektodermalno porijeklo, relejni centar u lateralnom Gyrus postcentralis-u retroinsularno desno, i da predstavljaju jedan tipični atribut muškog ponašanja.

Dakle, stvar nije teško razumjeti ako se uzme u obzir da se u donjem dijelu jednjaka, na maloj krivini želuca, pilorusu, bulbusu duodenuma, pankreasnom izvodnom kanalu, holedohusu i jetrinim vodovima, miješaju ili preklapaju dvije vrste epitela. Jedna od njih je crijevni epitel, porijeklom od endoderma: svoj relejni centar ima u moždanom stablu. Druga vrsta je mladi pločasti epitel ektoderma, koji ima relejni centar u velikom mozgu. Otuda bolovi kod čireva želuca i duodenuma i kod žučnih kolika. Otuda inervacija ćelijskih ostrvaca pankreasa od međumozga, koja je skupa migrirala.

Ranije su mnogi autori medicinskih knjiga vjerovali da sona kiselina želuca uzrokuje čir na želucu. Ali činjenica je da se čir ne javlja tamo gdje ima najviše želucane kiseline - na velikoj krivini želuca. Osim toga, hiperaciditet želuca je već jedan vagotoni znak, što se može pročitati u svim udžbenicima. Da čir na želucu ima veze sa konfliktima, ne poriče više niko. Samo je na prvi pogled teško razumjeti da se na želucu javljaju dvije vrste raka: jedan "ulcerativni", a drugi "karfiolasti". Kod ulkusa sluznica ulcerira, odnosno ćelije bivaju odbačene da bi lumen (unutrašnji promjer šupljeg organa) postao veći i bio u stanju da propusti više krvi (kod koronarnih sudova), zraka (kod bronha), hrane (kod duodenuma.) i žuci (kod holedohusa.). Ovim se objašnjava defekt supstance.

Jednjak i želudac imaju relejne centre skoro na istom mjestu. Sadržaj konflikta je uvijek u vezi sa revirom.

Šta je sa karcinomima jetre? (Oni se često javljaju zajedno sa čirom želuca.) U jetri imamo takođe dvije vrste izraslina. Jedne su sa defektom supstance, smještene u žučnim kanalićima do kojih sežu senzibilna nervna vlakna velikog mozga. Druge su smještene u parenhimu jetre u vidu velikih adenoidnih okruglih žarišta (ako je u pitanju samo jedan, govorimo o solitarnom karcinomu jetre), ponekad su u pitanju kvrgasti čvorovi u blizini jetrine kapsule koji se dobro palpiraju. Oni pokazuju sličnost sa slikom tumora crijeva. Solitarni karcinom jetre može da nestane samo ako u fazi ozdravljenja bude kazeozno razgrađen od bakterija TBC. Preostale kaverne tumora obično kolabiraju i induriraju u tzv. solitarnu cirozu jetre (radi se u principu o istom procesu kao kod kazeozno nekrotičnih kaverni kod okruglih žarišta pluća u području alveola).

Čirevi želuca i dvanestopalačnog crijeva imaju, dalje, jednu naročitost. Kako relejni centri leže u korteksu, nadolaženjem edema nakon konfliktolize javlja se gastrična epilepsija.

Želudacne kolike sa grčevima su često, ako ne većinom, epileptična kriza nakon rješenja konflikta. Kako je "velikomoždani želučani konflikt" očigledno vrlo srodan sa konfliktom revira, često se dešava da oni zajednički nastupaju, tako da slika srčanog infarkta često biva zasjenčena slikom želudačne kolike. U manje dramatičnim slučajevima obično se govorilo o "hepato-gastro-kardialnom sindromu", u zavisnosti od toga šta je bilo pogođeno i kombinovano.

Ovo treba razlikovati od crijevne kolike u fazi ozdravljenja, kojoj je prethodila muskularna epilepsija crijeva (paralitički ileus). Konflikt - "ne moći jedan komad peristaltički naprijed gurati, odnosno ne moći probaviti".

Poznata je činjenica da karcinomi u ovom području nikad ne mogu da pređu na prividne susjedne organe, ne prelaze tzv. "prag organa". Tako, nikad ne vidamo da karcinom rektuma pređe na sigmu, da karcinom grlića materice pređe na tijelo materice, da ulkusni karcinom bubrežne karlice pređe na sabirne kanaliće bubrega (endodermal) ili odavde opet na glomerule bubrega (mezodermal) ili da karcinom gornjeg jednjaka pređe na veliku krivinu želuca.

U ovom istom regionu mozga desno periinzularno leže takođe relejni centri za organe koji takođe imaju sluznicu sa pločastim epitelom, a na prvi pogled ne izgleda da imaju veze sa rekto-vagino-vesikalnim organima. U pitanju je usna duplja, jednjak, sluznica bronha, kao i takozvana intima koronarnih arterija. Ovo su organi koji na prvi pogled nemaju veze, kako jedan s drugim, tako ni sa seksualnim ni sa organima za markiranje revira (rekto-vagino-vesikalnim organima).

Dok trijas Nove medicine nije postao poznat, za embriologe se nisu otvarale protivuriječnosti. Međutim, kako mi od sada moramo da učimo da pronađemo jasnu evolutivnu korelaciju između bioloških konflikata, lokalizacije u mozgu i zahvaćenih organa, takođe bi trebalo da učimo da evolutivno razumijemo korelaciju između lokalizacije u mozgu i histološke strukture.

Moramo da učimo da shvatimo da arterije skržnog luka imaju naročito mjesto među drugim arterijama, jer njihovu intimu pokriva pločasti epitel (veoma senzibilan), da su pridružene periinzularnom području u mozgu, dakle području revira.

Sad postaje jasno zašto smo se u prošlosti mogli zbuniti činjenicom da u mozgu glija ćelije, obrazujući glija ožiljke (mezoderm) tzv. "gliome", djelimično podsjećaju na orožale ćelije pločastog epitela. Spoljna koža (epidermis) je u stvari ektodermalna, ali evolutivno razvijena iz dvije različite kože. Jedne starije mezodermalne (koža malog mozga), današnjeg potkožnog tkiva sa znojnim i lojnim žlijezdama i grubim senzibilitetom, i druge mlade (koža velikog mozga - epidermis) sa pločastim epitelom i finim senzibilitetom.

Budući istraživači će se pozabaviti detaljima, ali u samom sistemu se time neće ništa bitno promijeniti.

Organi kontrolisani od strane velikog mozga i organi kontrolisani od strane starog dijela CNS-a ponašaju se obrnuto proporcionalno u pogledu razmnožavanja i nekrotizovanja ćelija za vrijeme simpatikotone i parasimpatikotone faze.

Dok organi pod upravom starog CNS-a u fazi aktivnog konflikta prave razmnožavanje ćelija, organi pod upravom velikog mozga u istoj ovoj fazi prave ćelijsku nekrozu i nestajanje tkiva. U vagotonoj fazi ozdravljenja ponašaju se upravo obrnuto. O ovom se do sada nije ni slutilo.

Kako je svako razmnožavanje ćelija gledano kao tumor, uključujući i potpuno normalno restitutivno razmnožavanje ćelija u fazi ozdravljenja (crvena grupa = grupa velikog mozga), odnosno ponovno ispunjavanje organskih nekroza (npr. kalus, sarkom nakon raka kostiju) kao i razmnožavanje ćelija žute grupe (stari CNS, npr. rak debelog crijeva) u fazi aktivnog konflikta, naravno da nijedan čestiti naučnik nije mogao u cijeloj stvari da pronađe nikakav smisao ili zajedničku crtu. Najneseriozniji su bili oni koji su se pravili da postoji nešto zajedničko između ove dvije potpuno različite grupe. Osim činjenice da obe grupe u nekom momentu daju dijeljenje ćelija, mada u različitim fazama i iz različitih razloga, ovo dijeljenje ćelija različitog smisla stvarno nema ništa zajedničko, nego su u pitanju isključivo suprotnosti. Ali to nikom nije palo na pamet:

*  jer se niko nije interesovao za psihu i konflikte u vezi sa rakom, naročito ne za biološke; radije se vjerovalo prividnim histološkim "faktima" (zloćudan-dobroćudan);

*  jer su se u CT-u mozga dogmatski tražili samo tumori mozga i metastaze, umjesto kompjuterskih releja našeg mozga; o Hamerovim žarištima niko nije htio ništa da zna jer bi ona "cijelu medicinu okrenula na glavu";

*  jer oboljelima od raka i ekvivalenata raka nikad nije svjesno dodirnuta ruka. Da je to ikad urađeno, moralo bi se ustanoviti da žuta grupa (stari CNS) uvijek pravi razmnožavanje ćelija sa hladnim rukama, dok, za razliku od nje, crvena grupa (veliki mozak) to čini uvijek u pratnji toplih ili vrelih ruku (ozdravljenje). To bi bilo tako jednostavno.

Takođe, kod prividne citostatske hemoterapije nije se znala napraviti razlika između različitih pripadnosti klicinim listovima. Jer bi inače nekad nekom onkologu palo na pamet da, ako hemo uopšte upotrebljavamo, onda se nešto može postići samo u fazi ozdravljenja, naime stopiranje ozdravljenja. U fazi aktivnosti konflikta, hemo-pseudoterapija, koja djeluje snažno simpatikotono, samo pojačava progrediranje raka.

Ontogenetski sistem tumora, kao i 5 prirodnih bioloških zakona praktično važe za sve bolesti koje su nam poznate. Oboljenja koja u fazi aktivnosti konflikta ne pokazuju tumore i nekroze nazivamo "oboljenja ekvivalenti raka" (u stvari morali bismo reći "biološki naročiti programi ekvivalenata raka"). Njima se bavi sljedeće poglavlje.

Oboljenja ekvivalenti raka
od sada:
Osmišljeni naročiti programi ekvivalenata raka

Kako rekoh, ontogenetski sistem nije ograničen na oboljenja raka, nego takođe važi za tzv. "ekvivalente raka".

Kod žute grupe (stari CNS), sve su bolesti identične sa rakom, uključujući i faze ozdravljenja, ukoliko do njih dođe. To znači da nije obavezno da do njih dođe, nego samo u slučaju rješenja konflikta, inače faza aktivnog konflikta završava sa kaheksijom i smrću pacijenta ili pacijent postiže modus vivendi u formi visećeg konflikta. Dakle, dvofaznost bolesti (druga faza oboljenja) je zavisna od rješenja konflikta.

Za organe pod upravom starog CNS-a ne postoje ekvivalenti raka, nego samo rak i, u pozitivnom slučaju, faza ozdravljenja nakon rješenja konflikta.

Za mezodermalne organe pod upravom velikog mozga (kosti, vezivno tkivo, limfni čvorovi itd.) takođe ne postoje ekvivalenti raka, nego rak u formi nekroze, osteolize, rupa u tkivu, ukratko topljenje i nestajanje ćelija, a u pozitivnom slučaju konfliktolize slijedi faza ozdravljenja sa ponovnim ispunjavanjem defekata supstance.

Oboljenja ekvivalente raka nalazimo isključivo među ektodermalnim organskim oboljenjima pod kontrolom korteksa, a i tamo samo kod jednog dijela ovih organa. Uprkos tome, ova su oboljenja mnogobrojna.

Definicija:

Oboljenja ekvivalenti raka su osmišljeni biološki naročiti programi prirode kontrolisani kortikalno (ektoderm), koji takođe protiču prema 5 bioloških prirodnih zakona, ali umjesto ćelijskog parenhimatoznog defekta supstance, pokazuju osmišljeno smanjivanje funkcije. Ovdje spadaju motorne i senzorične oduzetosti, dijabetes, glukagonska insuficijencija, smetnje sluha i vida sa njima odgovarajućim konfliktima i Hamerovim žarištima u mozgu, kao i faze ozdravljenja (ukoliko dođe do konfliktolize) sa njihovim simptomima i komplikacijama, koje ponekad mogu biti smrtne.

Iako u slučaju ekvivalenata raka ne dolazi do topljenja i nestajanja ćelija u organima, ipak se čini da one bivaju u izvjesnom smislu promjenjene, kao što su promjenjeni odgovorni areali mozga (npr. inzulinomi u pankreasu kod dijabetesa ili glukagon-insuficijencije).

Uprkos promjenama, takođe se čini da su ove ćelije, nakon konfliktne aktivnosti, koja je trajala godinama u slučaju rješenja konflikta, u stanju da se restituišu u funkcionalnom smislu.

Sažetak:

Sa 3. biološkim prirodnim zakonom možemo da razumijemo uzrok, odnosno bazu svih prirodnih dešavanja u medicini.

Možemo da razumijemo da su osmišljeni biološki naročiti programi prirode pojedinih klicinih listova redovni procesi kod čovjeka i svih bića naše okoline, koji su prije desetine miliona godina uprogramirani u nas mozak i koji, kao takvi, svih ovih desetina miliona godina protiču stalno na isti ili sličan način kao osmišljeni biološki naročiti programi.

Možemo da razumijemo da sva tkiva istih histoloških formacija takođe u mozgu imaju releje koji su postavljeni tjesno jedan uz drugi, a i biološki konflikti koji im odgovaraju psihički su usko povezani.

Sad možemo da razumijemo zašto osmišljeni procesi mogu biti izazvani različitim sredstvima od strane majke prirode. Upravo zbog tog što postoje različiti klicini listovi.

Možemo da razumijemo zašto nismo nikad shvatili nastajanje raka, sve dok nismo uzeli u obzir uzročno-posljedične veze, a prije svega evolutivni mehanizam nastanka programa naših bioloških konflikata. Stoga smo, u našem neznanju, bili skloni da tvrdimo da se rak ne može objasniti, da je on zloćudno, nekontrolisano, divlje bujanje ćelija. Ništa od ovog nije bila istina.

Rak, kao i sve druge tzv. bolesti, koje mi sad razumijemo kao dijelove pojedinih osmišljenih bioloških naročitih programa, jesu najrazumljivije, najlogičnije i dešavanje sa tačno određenim smislom.