Kraći tekst i linkovi

Link do teksta

Zakon dvofaznosti osmišljenog naročitog programa
(ranije označenog kao bolest)
kod riješenog konflikta


Drugi biološki zakon Nove medicine

Schema-Zweifasigkeit

Na ovoj šemi sasvim lijevo predstavljena je eutonija, normalan dan/noć ritam.

Zatim, nakon DHS-a vidimo fazu aktivnosti konflikta, stresnu ili trajnu dnevnu fazu u kojoj vlada trajna simpatikotonija.

Ako dođe do rješenja konflikta, svako oboljenje, odnosno svaki biološki naročiti program protiče dvofazno, što znači sa:

  1. fazom aktivnosti konflikta, hladnom i simpatikotonom koja počinje DHS-om i
  2. fazom riješenog konflikta, toplom i vagotonom, zvanom još i faza ozdravljenja ili postkonfliktolitička (pcl-faza).

Znači, svako oboljenje sa konfliktolizom ima ca-fazu i pcl-fazu. Svaka pcl-faza, ukoliko nije prekinuta recidivom aktivnosti konflikta, imace epileptičnu ili epileptoidnu krizu na najdubljoj tački vagotonije.

Zakon dvofaznosti postavlja naše ukupno dosadašnje prividno medicinsko znanje na glavu. Uzmimo da smo do sada poznavali oko sto bolesti. Ako preciznije pogledamo, utvrdićemo da kod polovine ovih bolesti pacijenti pokazuju hladnoću ruku i periferije, a kod druge polovine toplotu ruku i u većini slučajeva povišenu temperaturu. U stvarnosti postoji oko 500 "tandema" faze aktivnosti konflikta i faze ozdravljenja prikazanih na šemi. Ova šema dvofaznosti je biološki prirodni zakon.

Sve bolesti koje su nam uopšte poznate protiču fakultativno na ovaj način ukoliko dođe do rješenja konflikta. Ako sad pogledamo unazad, možemo da ustanovimo da nijedna bolest u dosadašnjoj medicini nije bila tačno prepoznata. Kod tzv. "hladnih bolesti" se obavezno previdala naknadna faza ozdravljenja ili se pogrešno tumačila kao zasebna bolest (npr. gripa). Kod tzv. "vrućih bolesti", koje uvijek predstavljaju drugu ili fazu ozdravljenja, nakon faze aktivnosti konflikta, previdana je obavezno ova prethodna hladna faza ili je takođe pogrešno tumačena kao zasebna bolest.

U mozgu obe faze imaju svoje Hamerovo žarište, naravno, na istom mjestu, ali u različitom stanju. U fazi aktivnosti konflikta (ca-fazi) je HH uvijek markiran oštrim koncentričnim krugovima kao meta, dok je u pcl-fazi HH nabubrio i edematozan. Edem centralnog prstena označavamo kao intrafokalni, a edem spoljnog kruga kao perifokalni. Ovo su samo neprecizne oznake za jednu po sebi sasvim jasnu stvar. Od početka faze ozdravljenja HH je manje ili više moguće obojiti kontrastnim sredstvom. Najkasnije na kraju ove faze, u HH nalazimo u manjoj ili većoj mjeri gliju koja je znak reparature nervnih sinapsi. Ovi, po sebi bezazleni, gliomi do sada su smatrani tumorima mozga ili "metastazama". Na sreću, radi se o HH već izlječenim ili u fazi ozdravljenja.

Prva faza:

Nivo psihe Aktivnost konflikta; - prisilno razmišljanje o konfliktu, - stresna inervacija, u cilju rješavanja konflikta, - trajni dnevni ritam.
Vegetativni nivo Simpatikotonija: - gubitak apetita, - gubljenje na težini, - suženje krvnih žila: hladne ruke i noge, hladna koža, - nesanica, često budenje neposredno po zaspivanju, - povećan pritisak.
Cerebralni nivo HH - konfiguracije mete na mjestima u mozgu koja odgovaraju pojedinom konfliktu i organu.
Organski nivo
  • a) organi kojima upravlja stari dio CNS-a: razmnožavanje ćelija kao osmišljeno dešavanje u cilju rješenja konflkta. Istovremeno se razmnožavaju gljive i bakterije (mykobakterija TBC) sinhrono sa rastom ćelija na organu, iako one smiju da počnu sa svojom zadaćom razgradnje tek nakon konfliktolize;
  • b) organi kojima upravlja veliki mozak: nekroze ili ulceracije, u zavisnosti od organa. Nestanak ćelija. Osmišljeno dešavanje za rješenje konflikta jedinke ili osmišljeno dešavanje kao suicidalni program za održanje vrste (hrana za lavove).

Druga faza:

Nivo psihe Faza riješenog konflikta (pcl-faza)
  1. veliko smirivanje
  2. trajni noć
  3. ni ritam
Vegetativni nivo *veliki umor,
*vagotonija,
*dobar apetit,
*dobro se osjećati,
*temperatura,
*smetnje u zaspivanju do 3 sata ujutro (=izlazak sunca, biološki početak dana), za životinju plijen šansa da pri dnevnom svjetlu ne bude iznenađena i lako otkrivena u dubokom snu od grabljivaca),
* rašireni periferni krvni sudovi: tople ruke, noge, topla koža, nizak krvni pritisak.
Cerebralni nivo Prstenovi mete na HH bivaju edematizovani u pcl-fazi, oni su često potpuno zamućeni od edema (intrafokalni i perifokalni edem). S početkom pcl-faze, HH daju se ofarbati kontrastnim sredstvom I onda su pogrešno protumačeni kao tumori mozga. Ovo bojenje je omogućeno pojačanom razmjenom materija u području HH i taloženjem glije koja je vezivno tkivo mozga i ima zadatak reparacije promijenjenih releja. Nakon reparature oni su manje elastični, rigidni i ukoceni. Kod kasnije ponovljenog procesa na istom mjestu može doći do cijepanja moždanog tkiva (cista). Na kraju pcl-faze, odnosno nakon tzv. "faze mokrenja" (diureze) edem se ponovo spontano povlači, kao znak repariranog HH.
Nivo organa
  • a) Organi upravljani starim dijelom CNS-a. Razgradnja umnoženih ćelija (samo ćelije tumora!) u pcl-fazi pomoću gljiva i bakterija (TBC) do stanja koje je bilo prije oboljenja. Ako mikrobi nedostaju (zbog pogrešne dobronamjerne higijene u civilizaciji), onda tumor ostaje, ali u tom slučaju već od konfliktolize ne pravi više mitoze; biološka razgradnja ćelija izostaje.
  • b) Organi upravljani velikim mozgom. Ponovna izgradnja ćelija koje su prethodno nestale nekrozom, odnosno ponovno ispunjavanje nekroza i ulceracija uz pomoć bakterija ako su prisutne (organima kojim upravlja moždina velikog mozga) ili virusa (organi pod upravom korteksa velikog mozga).

Nepoznavanje ovih zakonitosti u medicinsko-kliničkom smislu do sada nas je sprečavalo kako u tome da jednu jedinu bolest tačno vidimo tako i da medicinu razdjelimo u područja. Bez poznavanja ovih bioloških zakona nismo ni mogli spoznati uzročno-posljedične veze kod raka, jer smo ga smatrali neizlječivim. Usredsredili smo se na to da simptome raka liječimo na organskom nivou, što je u biološkom smislu i bila najveća greška (to ćemo još da pokažemo). Takođe, nismo imali mogućnosti da razumijemo "infektivne bolesti", jer ih nismo smatrali fazama ozdravljenja, nego smo ih držali za agresivne bolesti u kojima mikrobi pokušavaju da nas unište.

Slučaj je bio upravo suprotan. Pacijenti su uprkos mikrobima umirali od cerebralne kome i epileptoidne krize. Ovdje se mora naglasiti da faza ozdravljenja ima svoje opasnosti, kao npr. kod srčanog infarkta, što ćemo kasnije još vidjeti. U nekim bolestima je faza ozdravljenja staviše opasnija nego faza aktivnosti konflikta.

Ne poznajući ove biološke zakone, mi ne samo da nismo mogli spoznati i obuhvatiti pojedinačne bolesti, nego takođe nismo mogli nijednog pacijenta savjesno da liječimo, jer smo faze ozdravljenja tumačili kao zasebne bolesti.

GNM je 8. i 9. septembra 1998. godine na Univerzitetu Trnava (Slovačka) demonstrirana, testirana i službeno verifikovana.

Uzročnik svake takozvane bolesti je uvijek biološki konflikt, jedan visoko dramatičan šokantni doživljaj u subjektivnom univerzumu, zvani DHS.

Simpatikotona faza aktivnosti konflikta - tok konflikta

Od sekunde DHS-a, kompletan je organizam u stalnoj simpatikotoniji, pod stalnim stresom. Mi smo već vidjeli da ovaj trajni stres ima svoj biološki smisao. On je način da se opazi "poslednja šansa" za izlazak na kraj sa konfliktom. Za to treba da budu mobilisane sve snage. Ako jedan individuum ne uspije, za određeno vrijeme, da izidje sa konfliktom na kraj, onda je on prokockao svoju biološku šansu. Onda on umire čak i u slučaju ako uspije nekad kasnije da riješi konflikt. Izuzetak čini tzv. viseći aktivni konflikt (sa njim se može doživjeti normalna starost) koji je transformisan ali u principu ostaje aktivan do smrti. Izuzetak su takođe šizofrene konstelacije, kod kojih ne dolazi do gomilanja konfliktne mase i sa kojima se takođe može doživjeti normalna starost.

Tokom trajanja faze aktivnosti konflikta, stresne faze, organizam radi na račun odmora sa "povećanim brojem obrtaja". Govoriti na ovom mjestu o bolesti je, u stvari, nerazumno. Kako organizam da izađe na kraj s konfliktom ako ne bi u tu svrhu mobilisao sve snage? Rak na organu nam je prije izgledao kao nepoželjno, neplansko, sporedno dejstvo ovog trajnog stresnog tonusa. Ali mi danas znamo da je tumor na organu upravo neizostavan dio ovog osmišljenog naročitog programa prirode.

Ja lično smatram da je tumor na organu u manjoj mjeri takođe jedna vrsta "odabira organa", a time istovremeno i jedan postupak prirodnog odabiranja za odgovarajuća područja bioloških predstava (npr. organ: kosti = biološko područje predstava o samopoštovanju, samopouzdanju, samovrijednosti). Drugim riječima, ako individuum u jednoj oblasti biološkog područja predstava i na njemu pripadajućem organu ne uspijeva duže vrijeme da položi neumoljivi ispit odabiranja, onda on biva izuzet iz konkurencije.

U ovom postupku odabiranja "stari organi" su manje osjetljivi od "novih organa". "Stari organi" imaju svoje relejne centre u starom dijelu CNS-a, a "novi" u velikom mozgu. Svakako da su organi kojima upravlja stari dio CNS-a vitalni, dok su oni pod upravom velikog mozga to samo djelimično, dok njihova pcl-faza, upravo u slučaju releja revira, može biti vrlo opasna (lijevi srčani infarkt, plućna embolija).

U vrijeme faze aktivnosti konflikta pacijent je sa slabim ili nikakvim apetitom, loše spava, konstantno razmišlja o svom konfliktu, odnosno problemu. Postoji periferna vazokonstrikcija i ukratko svi vegetativni procesi odmora reducirani su na minimum. Tijelo je, radi rješavanja problema, generalno mobilisano. U vrijeme ove faze, u zavisnosti o kakvom je konfliktu riječ, na organu raste rak, nastaje nekroza ili dolazi samo do promjene ćelija organa. U ovom vremenu, od DHS-a do konfliktolize, HH u mozgu stoji pod "specijalnim stresom", odnosno "naročitom inervacijom". Samo za vrijeme ovog "specijalnog stresa" dolazi do ćelijskog rasta, nekroze ili promjena na ćelijama organa. Što je HH razvučeniji utoliko su razvučeniji tumor, nekroza, promjena ćelija. Što je konflikt intenzivniji utoliko brže raste tumor, utoliko je veća nekroza i utoliko je jača promjena ćelija kod raka koji ne daje mitotički rast i nekrozu. Najvažniji anamnestički podaci su DHS i konfliktoliza, ako je do nje došlo. Poznavanjem ovih podataka, kao i podatka o dimenziji DHS-a i intenzitetu konfliktnog doživljaja, možemo donositi zaključke o težini promjena sa kojima moramo da računamo, ako nam ove spoznaje već nije omogućio tumor na organu. Da li su u ovoj fazi aktivnog konflikta alfa ćelije pankreasa konstantno stimulisane, lučeći glukagon, tako da u jetri biva mobilisana glukoza, a zatim je jetra ponovo mobilise iz supstance tijela jer je probava prekinuta ili snažno reducirana, to ne znamo pouzdano. Ali izgleda da je to vrlo vjerovatno. U svakom slučaju, cijeli organizam je u alarmnoj pripravnosti i trošenje energije na probavu bi pri tom samo smetalo.

U ovoj fazi aktivosti konflikta, sinhrono sa razmnožavanjem ćelija na organu, dolazi i do razmnožavanja gljiva i bakterija (TBC) odgovornih za organe kojima upravlja veliki mozak. One služe kao rezerva za razgradnju tumora (sirasta nekroza) koja će početi sa konfliktolizom i nastaviti se u fazi ozdravljenja.

Konfliktoliza, rješenje biološkog konflikta

Do munjevite promjene svih ovih odnosa dolazi ukoliko je nastupilo rješenje konflikta. Ovdje naročito dobro možemo vidjeti kakva se podmitljiva centralna strategija krije iza toga. Mi, "čarobnjački učenici", bili smo samo glupi i naivni da bi ovaj sistem spoznali. Neposredno nakon konfliktolize organizam konačno može da odspava. Sad hitno mora da bude reparirana i regenerisana opskrbna infrastruktura. Sad su stimulisane ß ćelije pankreasa, a povećana produkcija inzulina stara se za to da je pacijent uvijek gladan. Probavi je data prednost u odnosu na sve. Čitav organizam pada u duboku parasimpatikotoniju ili vagotoniju. Sad kad je konflikt riješen, HH u mozgu počinje da se reparira, pri čemu se u njega obilato lageruje moždano vezivno tkivo - glija, tako da nastaje intrafokalni i perifokalni edem u HH i oko njega. Bujanje tumorskih ćelija na organu zaustavlja se automatski. Tumor takođe postaje edematozan, a u njemu se javlja sirasta nekroza i razgradnja, posredstvom acidorezistentnih mykobakterija, namnoženih u ca-fazi, tako da on biva resorbovan ili odbačen. Na kraju je izliječen. Ožiljak ili kaverna je sve što podsjeća da je na tom mjestu nekad bio tumor. Ali pacijent je ponovo zdrav tek kad je izdržao i ovu fazu ozdravljenja.

Kod organa pod upravom velikog mozga, nekroze i ulceracije bivaju ponovo ispunjene, a u velikom mozgu vidimo iste procese kao u starom dijelu CNS-a.

Faza ozdravljenja treba da je povod za radost i jedva da bi neko morao u njoj da umre. Jer, za komplikacije koje se očekuju samo u malom broju slučajeva raka, stajale bi nam na raspolaganju optimalne mogućnosti intenzivnih odjeljenja. Ako bi rak bio liječen od pametnih ljekara i sestara po kriterijumima Nove medicine njegova smrtnost bi iznosila samo oko 3%. Pretpostavka za ovo je da su kućni ljekar ili ljekarski personal u klinici, rođaci i prijatelji razumjeli sistem Nove medicine. Jer sve što smo mi do sada smatrali za dobro (npr. "stabilna cirkulacija" = simpatikotonija) sada je loše i ukazuje eventualno na recidiv konflikta ili novu paniku. Sve što je do sada važilo za loše (npr. "slabost cirkulacije" = vagotonija = faza ozdravljenja) sad važi kao dobro. Do sada je pacijent u dubokoj vagotoniji, kratko pred svoje ozdravljenje, bivao "uspavljivan" morfijumom jer su se slučajevi u dubokoj vagotoniji smatrali izgubljenim.

U slučaju raka kostiju ova vagotonija redovno se poklapa sa najvećim bolovima koji se pogrešno pripisuju kostima. U stvarnosti, kosti, koje inače u fazi ozdravljenja jako oteknu i rekalcifikuju, uopšte ne bole. Bolovi dolaze od rastezanja hipersenzibilnog periosta koji zbog koštanog edema biva napumpan kao balon. Bolovi periosta su najbolji znak ozdravljenja kostiju. Ovo ozdravljenje se veoma lijepo može posmatrati na kontrolnim rendgentskim snimcima kostiju sa napredujućom rekalcifikacijom, a na mozgu po tamnoj prebojenosti koja daje dubinu srži velikog mozga, a koja je znak edema što može izazivati glavobolje; ovo sve protiče s leukemijom kao najboljim znakom ozdravljenja (a ne bolesti).

U stvari, postoji mnogo mogućih komplikacija, kako u području psihe, tako i u području mozga i organa. Ali uvijek mislite na to: samo 3% pacijenata ne uspijevaju izici s njima na kraj, ako ih od početka liječimo pravilno, a ne tek onda kad ih ljekari koji ne znaju odbace, proglasivši ih neizlječivim. Pod okriljem ove nerazumnosti, danas umire više od 95% svih pacijenata oboljelih od raka. Među njima ima mnogo slučajeva inaktivnog raka, koji je protekao nekad prije deset godina.

Design by Bili
copyright