Nova Medicina

Zakon o shvatanju svake bolesti kao dijela jednog evolutivno razumljivog osmišljenog biološkog naročitog programa prirode

---

Peti biološki prirodni zakon vodi nas do "pramedicine", jer on potpuno okreće sva dosadašnja nozološka (koja se tiču bolesti) shvatanja. Bolest kao takva, u dosadašnjem smislu, više ne postoji. Naše neznanje nije nam dozvolilo da uvidimo da sve tzv. bolesti imaju naročit biološki smisao, koji nismo prepoznavali.

Peti biološki prirodni zakon predstavlja stvarno peti element poslije prethodna četiri prirodna zakona Nove medicine. U izvjesnom smislu, možemo ga nazvati najznačajnijim. On ne samo da obuhvata četiri prethodna prirodna, strogo naučna zakona, nego nam istovremeno otvara i novu dimenziju. On je duša Nove medicine. Ili, pođimo još korak dalje: Ovaj peti prirodni zakon uspijeva jednim jedinim pokretom da uspostavi vezu između onog što smo do sada mogli da istražimo prirodnim naukama, proučavajući činjenice, i onog što nam je do sada izgledalo transcendentno, nadnaravno, parapsihološki ili samo religiozno razumljivo. To je ono što smo nazivali raznim imenima kad smo uspijevali da ga osjetimo i iskusimo, a što nam je, sa stanovista prirodnih nauka, uvijek bilo neobjašnjivo, skriveno ili besmisleno.

Jer sa Pet bioloških prirodnih zakona nam se otvara od sada razumljiva povezanost kompletnog kosmosa koji nas okruzuje. Nije ni cudo da su Španci, koji imaju osjećaj za takve dimenzije čulnog razumijevanja, prozvali Novu medicinu "la medicina sagrada". Ovo se desilo proljeća 1995. godine u Andaluziji.

"La medicina sagrada" nam otvara jednu novu kosmičku, da ne kažem božansku dimenziju. Odjednom je našim medicinskim razmišljanjem i osjećanjem obuhvaćen i svaki slon, buba, ptica, čak delfin, zajedno sa svakim mikrobom, drvetom i biljčicom. Neko drugačije razmišljanje od ovog "kosmičkog razmišljanja" u okvirima zive prirode uopšte više i nije moguće. Smatrajući bestidno majku prirodu za glupu i faličnu (besmisleni, zloćudni, degenerisani tumorski rast), sad doživljavamo da nam padne mrak sa očiju i da shvatimo da smo u čitavom kosmosu stvarno glupi, ignorantni i umišljeno naduvani samo mi. Prikovani za naše predstave, uopšte nismo mogli više ništa da razumijemo i tako smo obrazovali ovu bezdušnu, besmislenu, glupu i brutalnu medicinu.

Mi, ljudi, u svoj svojoj skromnosti možemo po prvi put da vidimo, i da razumijemo, da je ne samo čitava priroda uređena, nego i da je svaki pojedinačni proces u prirodi pun smisla, štaviše i u okvirima cjeline. Pa i procesi koje smo do sada nazivali "bolestima" nisu bili besmislene smetnje, koje treba da repariraju čarobnjački učenici, nego sad sa zaprepaštenjem vidimo da sve ni u kom slučaju nije bilo zloćudno, besmisleno i bolesno. Zašto da ovu osmišljenu igru prirode, cijelog oživljenog kosmosa ne nazovemo božanskom. Zar služba ljekara nije u doba prije nastajanja velikih religija uvijek bila sluzba sveštenika, što poznajemo dobro iz vremena sveštenika boga Asklepijusa. Bezdusna, starozavjetna, na profit orjentisana komercijalna medicina je bila jedna grozna, nemilosrdna zabluda.

Kompletna biologija, sa svim pojedinostima, od sada postaje predivno jasna i shvatljiva, s njom takođe humana biologija i medicina. Kao docent na Pedagoskoj visokoj školi u Hajdelbergu, ja sam godinama predavao humanu biologiju i mislim da mi je ovaj posao - "docendo discimus"- uveliko pomogao u pronalaženju pet bioloških prirodnih zakona.

Šta su dakle bile naše takozvane "bolesti"? Simptomi koje smo poznavali ostaju, ali samo oni. Mi ih moramo nanovo vrijednovati i srediti, jer smo osvojili potpuno drugi način razumijevanja.

Već kad posmatramo Drugi biološki prirodni zakon (zakon dvofaznosti SBS-a), moramo da konstatujemo da smo vjerovali da poznajemo puno više prividnih "bolesti" nego što je bilo naročitih programa, jer smo svaku od dvije faze posmatrali kao odvojenu bolest.

Osjećali smo se "mlitavi i umorni" u fazi ozdravljenja, pa smo onda ovu pcl-fazu označavali kao zasebnu bolest, a u stvari smo bili na putu ozdravljenja. Jedino kod mezodermalnih organa, kontrolisanih od srži velikog mozga (vidi tabelu psiha-mozak- organ), biološki smisao leži u fazi ozdravljenja: ciste bubrega, ciste jajnika, ciste slezine i čiste limfnih čvorova, kao i bolni otoci periosta (pokozice) sa rekalcifikacijom kostiju nakupinom kalusa. Ali, strogo uzevši, postoje procesi uzrokovani biološkim konfliktima koji u obe faze imaju biološki smisao, kao npr. konflikt krvarenja ili konflikt povrede. Majka priroda u svako doba, u evoluciji, uzima sebi slobodu da svoje vlastite programe optimira ili kompletira.

Konflikt krvarenja ili konflikt povrede:

1. ca-faza: trombopenija, zbog tog smetnje koagulacije u krvnim sudovima (istovremeno nekroza slezine);
2. pcl-faza: splenomegalija, da bi kod sljedećeg konflikta krvarenja ili povrede što više trombocita stalo u slezinu (slezina = sabirna luka za trombocite, koji u ca-fazi smiju da budu samo na mjestu povrede, a ne u krvnim putevima).

U gornjem slučaju, radi se o programima koji se međusobno kompenzuju i koji zadiru jedan u drugi, a mi tek učimo da ih razumijemo.

Sličan sistem programa koji zadiru jedan u drugoga vidimo kod anemije. Biološki smisao raka kostiju (osteoliza kostiju) leži sasvim jasno u pcl-fazi, kad napadnuti dio skeleta biva jače kalcifikovan, da bi ubuduće bio čvršći nego prije. Anemija u ca-fazi se brine za to da osteolizirani dio skeleta, koji je slab, ne doživi frakturu, jer organizam zbog umora (umor od anemije) više ne može da pravi velike skokove. U pcl-fazi, u kojoj i leži biološki smisao, obezbjeđena je još veća imobilnost zbog bolova rastegnutog periosta. Uz to je organizam skoro potpuno inaktiviran, zbog ekstremnog vagotonog umora.

Uvijek kad razmislimo o biološkom smislu jednog naročitog programa sa odgovarajućim kompenzatornim programima, shvatimo još više koliko je bila glupa naša terapija u većini slučajeva, kojom smo se toliko ponosili. Obično je u pitanju bila pseudoterapija ignoranata, koji su se naokolo igrali kojekakvim dugmićima, a da pri tom nisu znali šta time izazivaju. Pacijenti su umirali, većinom jatrogeno, zbog terapije, a ne zbog naročitog programa. Naši ljekari će u budućnosti biti sve razumljiviji ukoliko bolje poznaju biološke naročite programe prirode.

Princip oboljenja raka

Zakon dvofaznosti svih oboljenja ukupne medicine postavlja na glavu čitavo dosadašnje prividno znanje. Ako smo do sada poznavali otprilike nekoliko stotina bolesti, onda ćemo, ako bolje pogledamo, naći samo polovinu ovakvih prividnih bolesti, kod kojih pacijent ima hladnu periferiju, a druga polovina (otprilike) su tople ili vruće prividne bolesti, kod kojih pacijent ima tople ruke i većinom povišenu temperaturu. U stvarnosti postoji, prema gruboj procjeni, oko 500 "tandema". Prvo (nakon DHS-a) hladna, simpatikotona faza aktivnosti konflikta i kasnije (nakon CL) vruća, vagotona faza riješenog konflikta ili ozdravljenja. Ova šema dvofaznosti je biološka zakonitost.

Sve bolesti, koje uopšte poznajemo, fakultativno protiču na ovaj način, ukoliko je došlo do rješenja konflikta. Ako sad pogledamo unatrag, možemo reći da nijedna jedina bolest nije bila ispravno prepoznata u dosadašnjoj medicini. Kod tzv. "hladnih bolesti", previdana je naknadna faza ozdravljenja ili je pogrešno tumačena kao zasebna bolest (npr. grip). Kod tzv. "vrućih bolesti", koje su uvijek druga faza, odnosno faza ozdravljenja nakon prethodne faze aktivnog konflikta, takođe je previđana ova prethodna hladna faza ili je tumačena kao zasebna bolest.

Uključenje naročitog programa DHS-om
- početak SIMPATIKOTONE FAZE

Bude li životinja ili čovjek pogođen jednim DHS-om, dakle najtežim, visokoakutnim, dramatičnim i izolativnim, konfliktnim šokantnim doživljajem, onda njegova podsvjest asocira konfliktni sadržaj DHS-om izazvanog biološkog konflikta, sa biološkim područjem predstava (npr. područje odnosa majka-dijete, područje revira, područje voda, područje strah u potiljku, područje sopstvene vrijednosti ili slična područja). Takođe, ovdje podsvjest zna da u djeliću sekunde tačno diferencira. Nikad konflikt gubitka osjećanja za sopstvenu vrijednost u seksualnom području ("Ti mlakonjo") ne pravi osteolize u vratnim pršljenovima, nego uvijek osteolize karlice, rak karlične kosti. Nikad konflikt gubitka osjećaja za sopstvenu vrijednost u području odnosa majka-dijete ("Ti si nikakva majka") ne pravi osteolize u karlici, nego stalno na glavici nadlaktične kosti lijevo (kod dešnjaka).

Svakom biološkom području predstava odgovara određeni relejni centar u mozgu, kojeg mi u slučaju oboljenja nazivamo Hamerovim žarištem. Dakle, svako područje bioloških predstava ima "svoj relejni centar".

U momentu DHS-a, od Hamerovog žarišta polaze naročiti kodovi ka organu koji je dodjeljen ovom Hamerovom žarištu. Moze se reći da svako Hamerovo žarište ima "svoj organ". Tako je troslojno događanje (psiha-mozak-organ) u stvari dešavanje sinhronog toka, sa razlikom u djeliću sekunde. Većina pacijenata zna navesti DHS tačno u minutu, jer on uvijek dramatično protiče. Pacijenti najčešće navode da su bili "ukočeni od straha", "ostali bez teksta", "oduzeti". Od prve sekunde, DHS se na CT-u mozga može vidjeti (nešto teze) kao markirurung, dok se na organu od prve sekunde javlja karcinom.

U sekundi DHS-a, sve je već programirano. U skladu sa sadržajem biološkog konflikta, unaprijed determinisani areal mozga (HH) biva prebačen na novi program.

U istoj sekundi takođe počinju (u tabeli mozak-psiha-organ egzaktno uvedene empirijskim posmatranjem) predvidljive promjene na organu: razmnožavanje ćelija, nestajanje ćelija ili promjena funkcije (kod ekvivalenata raku).

Izraz prebaciti koristim jer, kako ćemo vidjeti u jednom od kasnijih poglavlja, DHS je samo postupak prebacivanja na jedan naročit program, da bi organizam mogao da izidje na kraj sa nepredviđenim situacijama.

Osnovni problem

Za medicinare dosadašnjih škola, u dešavanja kod raka ne može nikad biti unesen neki sistem, jer je odsustvo sistema podignuto do dogme.

Kad bi se dogma smjela odbaciti, postalo bi očigledno "da poslednjih decenija svi mi nismo radili ništa do čiste gluposti".

Skoro najveća glupost su bili tzv. " tumori mozga", koji kao takvi uopšte ne postoje. Svi koji govore o njima misle da gledaju "carevo novo ruho", koje je postojalo samo dok mala djevojčica u bajci nije konačno uzviknula: "Pa, car je go!".

Kod ovih "tumora mozga" ne štima ništa, baš ništa. Njihovo postojanje je stvarno isto toliko koliko i "metastaza u mozgu", koje su proizvod halucinatorne ignorancije školskih medicinara.

Uvijek na početku, kao premisa, stoji da rak predstavlja neplansku, besmislenu izraslinu "podivljalih ćelija raka", bez ikakvog sistema, koja potiče od jedne podivljale ćelije raka.

U ovoj dogmi dalje stoji, što nikad nije dokazano ni na jednom jedinom slučaju, da dio podivljalih ćelija arterijskom krvlju otpliva do drugih organa i tu prouzrokuje novi rak, tzv. "metastazu" ili rak kćerku. Ako bi ćelije karcinoma mogle da otplivaju do udaljenih organa, bilo bi neophodno da ih dosegnu arterijskom krvlju, jer venski i limfni sistem vode prema centru tijela, u srce.

Pa, napravljeno je već hiljade pokušaja, staviše kod ljudi, da bi se ustanovilo da li se ćelije raka mogu otkriti u arterijskoj krvi. To još nikad nije uspjelo.

Nikad nije izolovana nijedna ćelija raka iz arterijske krvi.

Na ovoj naučnoj lazi pociva dogma o tzv. metastazama.

Druga laž se posljedično nadgrađuje na prvu dogmatsku laz. Tako, putem prve laži svi karcinomi, tzv. metastaze posljedica su prvog karcinoma. Ovim dogmatski dolazimo do avanturističkih metamorfoza ćelija raka, gdje skoro redovno npr. karcinomi pločastog epitela ektoderma mogu da daju adenokarcinome endoderma i, obratno, da adenokarcinomi intestinalnog trakta daju osteolize kostiju i, konačno, tzv. osteosarkomi - "metastaze" mezoderma ili, obratno, da sarkomi prave karcinomske metastaze. To, otprilike, zvuči kao tvrdnja da konj oždrijebi tele, sve je, bez ikakvog kriterijuma, pobrkano, kao babe i žabe.

Druga dogmatska laž je takođe konstruisana glupost kao i prva. Moramo se zamisliti šta to sve doslovno znači. Jedna karcinomska ćelija npr. endoderma (adenokarcinom) bi morala tačno znati za vrijeme svog (nikad posmatranog) kratkog puta, npr. u kost, gdje će da stigne i morala bi u ovom kratkom vremenu da doživi metamorfozu, tako da ona sad odjednom postaje potomak mezoderma i može da obrazuje osteosarkom, i obratno.

I onda je razumljivo da se ovako šta ne može reprodukovati u epruveti ili kulturi ćelija. In vitro se mogu odgojiti samo sarkomi vezivnog tkiva, koji u osnovi predstavljaju bezazlene izrasline vezivnog tkiva. Prema onkološkim udžbenicima, navedena je 95% uspješnost odgajanja ovih "sarkoma". Vjerovatno se, osim sarkoma i tzv. embrionalnih karcinoma (koji još imaju embrionalni podražaj za rast), u kulturi i ne mogu da gaje nikakvi karcinomi, što bi takođe bilo u skladu sa Novom medicinom. Nasuprot ovom, u skladu je sa ontogenetskim sistemom tumora da ćelije vezivnog tkiva mezoderma imaju snažan potencijal razmnožavanja, koji je neophodan za ozdravljenje, tako da one u kulturi mogu i dalje da daju mitoze, slično kao što bi jedan automobil, kad ga pri najvećoj brzini prebacimo u ler, vozio i dalje nekoliko stotina metara, zahvaljujući inerciji, iako motor više ne pokreće točkove.

Nebuloznost tvrdnji oficijelne medicine otkriva nam se potpuno tek kad shvatimo da u tijelu uvijek na istom mjestu raste ista vrsta karcinoma, i to kao sasvim osmišljen biološki naročiti program prirode. Od kada sam ovo uzeo u obzir, što mi je takođe potvrđeno od profesora histologije i histopatologije, kao da mi je pao mrak s očiju i bilo mi je jasno da je histopatologija, arogancijom i dogmatskim lažima, postala "poslednji sud" i "frizirani" džepni trik za najveći broj slučajeva.

Kakva radost za histologe, koji se inače osjećaju kao tajni gospodari života i smrti pacijenata, kad ponekad jedna "metastaza" ovalnog plućnog žarišta pokaže skoro isti histološki tip tkiva (adenokarcinom) kao i prividna primarna izraslina npr. karcinom debelog crijeva. Onda se odmah govori o "pravoj metastazi", iako time 90% "dijagnoza metastaza" moraju biti odvedene ad absurdum . Ali histolozima upravo odgovara ovako kako je, ponekad im odgovara samo prividno naročito dobro. Jer ponekad bi bilo interesantno utvrditi gdje pripada tumor u graničnim područjima (npr. sigma-rektum), ukoliko se to ne može lakše razjasniti pogledom na CT-mozga. Vjerovatno bi u pojedinačnim slučajevima bilo još interesantnije razjasniti da li tumor još uvijek obiluje mitozama ili se radi o starom, u smislu mitoza inaktivnom karcinomu, kad anamneza pokazuje nejasnoće, a CT-mozga ne daje sigurno objašnjenje. Ali u osnovi je, u većini slučajeva, potpuno suvišno uopšte raditi histološki pregled, jer i tako se na istom mjestu na organu nalazi uvijek ista tumorska formacija.

Vratimo se tzv. "tumorima mozga" i "metastazama u mozgu", koji u ovom smislu i ne postoje.

Treća dogmatska laž govori o tome da mozak kao kompjuter organizma ne postoji. Ako, po ovoj dogmi, karcinom potiče od jedne degenerisane, podivljale ćelije, onda bi ove formacije, koje moji protivnici nazivaju "čudnim Hamerovim žarištima", morale biti primarni tumori ili bar "metastaze".

Svi studenti medicine uče još u prvim semestrima da se ćelije mozga nakon rođenja više ne mogu razmnožavati. Razmnožavati se može samo "vezivno tkivo mozga" tzv. glija supstanca, slično kao što se u ostatku organizma može da razmnožava vezivno tkivo, da bi obrazovalo ožiljke, osiguralo ishranu i bilo potpora ostalim tkivima. Kažemo da vezivno tkivo u tijelu i glija u mozgu imaju samo funkciju ishrane, potpore i ožiljnu funkciju. Dakle, nikad ne viđamo ni jednu jedinu moždanu ćeliju u mitozi, odnosno nikad ne viđamo razmnožavanje moždanih ćelija, ali, uprkos ovoj činjenici, svi "medicinici" govore o "tumorima mozga" ili staviše o "metastazama u mozgu".

Šta se u stvari tačno dešava u našem mozgu kad nastaje jedan tzv. "tumor" ili Hamerovo žarište? U stvari, sve je majstorski konstruisala majka priroda, ali to naši uobraženi školski medicinici uopšte nisu prepoznali. Oni većinu bezazlenih moždanih oteklina operativno odstranjuju, sakateći pacijenta za čitav život, ako ovaj uopšte i preživi (što je izuzetno rijetko, zbog promjena ličnosti i panike koja obavezno nastupa).

U stvarnosti je to ovako:

Ako nas pogodi jedan ogroman konfliktni šok, DHS, koji nas istovremeno gurne u psihičku izolaciju, onda se u istoj sekundi obrazuje Hamerovo žarište u mozgu. Za svaku vrstu ovakvog konfliktnog šoka odgovoran je uvijek poseban areal mozga i posebno područje organa.

Dakle, kod seksualnog konflikta žene, biološki rečeno konflikt "ne biti oplođen", npr. ako jedna žena svog muža otkrije "na djelu" i pri tom ovu situaciju osjeti kao seksualni biološki konflikt, a ne kao izdaju ili na neki drugi način, u ovoj "šokantnoj sekundi" nastaje HH u lijevom periinzularnom području (ako je u pitanju dešnjakinja).

U ovoj sekundi se uključuje novi osmišljeni biološki naročiti program (SBS) mozga. Ovaj naročiti program brine da na grliću materice nastanu ulceracije. Biološki smisao ovoga je, kako se čini, da materica bude još spremnija za oplodnju. Prve erozije na portio ili cerviksu važe u školskoj medicini kao dobročudne, jer ne pokazuju ćelijske mitoze, nego suprotno njima - nestajanje ćelija.

Nastajanjem ulceracija, grlić biva proširen na vaginalnom dijelu sluznice, dok vrat materice biva kao izdubljen. Pacijentkinja dešnjakinja odmah, sa DHS-om, gubi sljedeću ovulaciju, koja se sa konfliktolizom (CL = biološki viđeno - oplodnja) odmah ponovo vraća. U korist ovulacije koja je tek nastupila grlić materice je unutra proširen, da bi muška sperma mogla utoliko lakše da prodre u matericu. Nakon konfliktolize (= oplodnja), ulceracije bivaju ispunjene novim ćelijama, što znači da zacjeljuju. Sad vidimo mitoze ozdravljenja, dok školska medicina kuka kako je ranica sad postala zloćudna zbog mitoza.

Isto kao što u sekundi konfliktnog šoka deset hiljada ćelija na organu istovremeno raste (organi pod kontrolom starog CNS-a) ili nestaje (organi pod kontrolom velikog mozga), tako i na mozgu nije samo jedna ćelija zahvaćena naročitim programom, nego su milioni moždanih ćelija Hamerovog žarišta prebačeni na novi program, tako da organizam biva zahvaćen trajnom simpatikotonijom.

Pogledamo li sadržaj konflikta koji nas je u sekundi šoka "ulovio na pogrešnoj nozi", onda možemo sebi lako predstaviti mogućnost postojanja na hiljade sličnih, manje ili više diferenciranih sadržaja konflikata, koji djelimično na istom mjestu, a djelimično na susjednom mjestu u mozgu stalno uzrokuju različite formacije Hamerovih žarišta.

Moraćemo vremenom da učimo da različite naročite biološke programe, koji uzrokuju rak ili ekvivalent raka, posmatramo i diferenciramo. Duša svake životinje i čovjeka je beskonačno složena i različita, iako za neupućene važi da nema razlike između duša pripadnika iste rase.

Tako je svaki konflikt uvijek unekoliko drukčiji od drugih sličnih nakupljenih konflikata, koje su doživjele individue pripadnici iste rase u sličnim konfliktnim konstelacijama. Pomislimo samo koja nevjerovatna složenost konstelacija i mogućnost kombinacija daju ćelije mozga kod čovjeka i životinje u odnosu na njihov broj u šahovskoj igri. Jer u našem mozgu, kao i u mozgu najsitnijeg miša, umjesto 64 šahovska polja, ima mnogo milijardi polja, i sve to u tri dimenzije prostora, uz to daljnje električne dimenzije, a da i ne govorimo o dimenzijama koje još ne poznajemo.