Nova Medicina

Nivo psihe: praktična psihička terapija sa zdravim ljudskim razumom

---

Mogli bismo našu terapiju teoretski podijeliti na tri nivoa, kao što sam pokušao da učinim, ali pri tom moramo ostati svjesni činjenice da sve u našem organizmu stalno protiče istovremeno, dakle sinhrono. Mi ne smijemo pomisliti da u Novoj medicini dođe do specijalizacija u smislu da se jedni bave nivoom psihe, a drugi i treći sa ostala dva nivoa pojedinačno. Čak i danas toliko hvaljeni timski rad može da dođe u obzir samo sa kompletno obrazovanim ljekarima na području sva tri nivoa.

Normalno je pacijent obolio od jednog konflikta "o kome ne može da priča" o kome on, bar do sada, nije mogao da priča. To da li nama izgleda primjereno ili neophodno da on o tome nije mogao da govori ili da mislimo da je on o tome odavno već mogao da priča je za Novu medicinu neinteresantno. Jedino što je neophodno da mi pokušamo razumijeti zašto pacijent, obzirom na njegov mentalitet, nije o tom mogao da govori.

Sjećam se jedne stare žene koja je obolila od karcinoma sigme jer joj je uginuo kanarinac kojeg je jako voljela. Dvanaest godina je on bio njen najbolji prijatelj. DHS se desio kad ga je nasla mrtvog u kavezu. Bio je zamazan tečnim izmetom. Stara je žena mjesecima o tom sanjala. Često bi u snu sebi prebacivala da je svog "Hanzija" pogrešno hranila i uvijek bi ga vidjela u tečnom izmetu. Nakon četvrtog mjeseca, dogodilo se rješenje konflikta, jer joj je kćerka poklonila jednog "novog Hanzija". Uobičajenim krvarenjem crijeva u fazi izljećenja rak je primjećen. Stara dama je preživjela samo zato što ljekari smatraju da terapija u njenim godinama nema smisla. Kod jednog mladeg čovjeka bi sigurno došla u obzir opsežna operacija sa postavljanjem vjestačkog analnog otvora. Ovo bi izazvalo, što se skoro uvijek dešava, SWE konflikt, onda bi se ustanovile metastaze u kostima i uslijedilo bi uspavljivanje morfijumom. Nažalost, to je danas uobičajeni put, koji je inače potpuno nepotreban. Stara dama se danas, nakon 5 godina, osjeća potpuno dobro. Ja sam rodbini podvukao da, u slučaju da "novi Hanzi"ugine, ne čekaju više od 4 mjeseca sa poklanjanjem "daljeg Hanzija".

Slican slučaj sam doživio u Šarskoj oblasti (Saarland). Žena jednog upravnika sanatorijuma obljela je od ovalnog karcinoma pluća. Stvar se otkrila samo zato što je pacijentkinja lagano kašljala, zbog čega je kućni ljekar tražio snimanje pluća. Pri tom je pronađeno jedno tzv. "solitarno ovalno žarište" pluća. Ovakva solitarna ovalna žarišta su uvijek alveoalarni solitarni adenokarcinomi, koji su znak jednog konflikta smrtnog straha doživljenog zbog nekog drugog čovjeka ili životinje.

Muž ove, oko 57 godina stare pacijentkinje me je zamolio za savjet. Ja sam pregledao i ispitao pacijentkinju i pronašao da je DHS imala prije otprilike osam mjeseci, kad je njen voljeni mačak "Morle"uspavan zbog bolesti. "On je preko šesnaest godina bio naše dijete, čak je s nama za stolom jeo", rekla je. Od momenta kad joj je veterinar rekao da će mačka morati dati na uspavljivanje, ona je izgubila na tezini, nije mogla da spava i morala je da misli samo na mačka, koji je nakon 14 dana stvarno dobio špricu za uspavljivanje. Konflikt je potrajao 4 mjeseca. Muž više nije mogao da gleda kako mu žena pati i jednog dana on donese kući novo mače, koje je izgledalo slično uspavanom mačku. Od tada se pacijentkinja ponovo osjećala dobro. I kad je dva mjeseca kasnije otkriveno solitarno ovalno žarište u desnom plućnom krilu, veličine oko 5 cm, pacijentkinja je već ponovo imala svoju uobičajenu tezinu, dobro je spavala i svijet je bio u redu. Ona je dobro podnijela saopštenje dijagnoze, hemotrovanje i zračenje kobaltom. Ljekari su se čudili da tumor niti raste dalje niti se povlači. Dva mjeseca nakon svih tortura, pacijentkinja i njen muž su mi se obratili za savjet šta bi još trebalo da rade. Ja sam odgovorio: "da njegujete dobro mačka". Ovo i nisam imao potrebe da kažem, jer je novi mačak već bio "dijete u kući". Pacijentkinja se danas osjeća dobro.

Oba ova primjera mogli bi da pokažu kako bi izgledala terapija zdravim ljudskim razumom u idealnom slučaju (pod pretpostavkom da je stvar izvodiva). Meni uopšte ne smeta činjenica da me moje visokodekorisane bivše kolege susreću sa podsmijehom ako sa jednom starom damom provedem dva sata u razgovoru o njenom pokojnom kanarincu i pokušam da se prebacim u pomalo skurilne odnose koje ona gaji, a koja nema nikog bližeg na ovom svijetu nego što je njen kanarinac "Hanzi". Naravno da jedna takva dama ne može da plati honorar od 2.000 DM u slučaju da jedan profesor pristane da sasluša njen jad zbog kanarinca, koji nije vrijedio više od 10 DM dok je bio živ.

Takođe mi ne smeta ako visoko uvažavani psiholozi misle da ovdje mora najprije da bude rasvijetljena psihološka pozadina u smislu kako i zašto i koji traumatski doživljaj bi mogao da bude u pozadini. Sve ovo uopšte ne stima, jer DHS ovim nije obuhvaćen. To je uvijek kao kod golmana. On može da uhvati sve lopte čije kretanje može unaprijed da predvidi, samo lopte koje su felširane i koje ga "uhvate na pogrešnoj nozi" mora bespomoćno da gleda kako izmiču. DHS je uvijek nepretpostavljena konstelacija i situacija. Nju nijedan psiholog ne može da proračuna, a o objašnjenju i da ne govorimo.

Ovdje moram da ispričam o najmanje još dva slučaja, koji treba da pokažu da "psihoterapija" pojedinačnog pacijenta ne donosi ništa. Često se mora ići 1, 2 ili 3 stepena naviše i pokušati sa terapijom čitave okoline. To često uopšte nije izvodivo.

Četrdesetpetogodišnja pacijentkinja oboli od karcinoma kostiju vratnih pršljenova i karlice pošto je prethodno imala karcinom dojke. Dijagnoza je glasila: "Recidiv Mamma-ca sa generalizovanim metastazama, stanje nakon amputacije." Pacijentkinji je saopšteno da se ništa dalje ne može učiniti i ona je prebačena u sobu za umiranje u jednoj maloj bolnici. Po zanimanju je bila hailpraktiker (heilpraktiker). Bio sam pozvan i pronašao sam, što sam i pretpostavljao, da su tzv. "generalizovane metastaze" - dva SWE-konflikta sa različitim DHS-om. Dok je pacijentkinja pohađala školu za hailpraktikera i imala dvoje usvojene djece, kupila je sebi hailpraktiker-pečat, koji naravno nije smjela da koristi dok ne diplomira. Jednoga dana su ga njena djeca pronašla i igrala se s njim "dostavljača poste". Ona su ispečatirala na stotine cedulja i ubacila ih u poštanske sandučice čitavog naselja. Kad je majka stigla kuci i shvatila šta su uradili, bila je kao oduzeta od nelagodnosti jer je izblamirana i ispala prevarantkinja. Činilo se da stvar može donekle popraviti samo hitno polaganje diplomskog. Ona počinje da mršavi, uči danonoćno, što joj ne pada teško jer i onako ne može da spava. Bila je kao u zanosu. Muž se osjetio zapostavljenin, psovao je i žalio se. Žena se nije više ni na šta obazirala. Bila je kao opsjednuta namjerom da što prije diplomira i da prestane da važi za prevarantkinju. Ona je imala jedan SWE konflikt u intelektualnom pogledu, jer se odjednom osjećala pred svojm okolinom kao prevarantkinja zbog još nepolozenog diplomskog ispita. U toku aktivnosti ovog konflikta, ona doživljava i sljedeći SWE konflikt u seksualnom pogledu: kako u ovom periodu i nije bila zainteresovana ni za šta drugo sem za učenje, muž joj je prebacio da u krevetu ništa više ne vrijedi. Tri mjeseca nakon DHS-a je diplomirala.

Kad sam je vidio prvi put, ležala je, kako rekoh, u "sobi za umiranje". Tijela vratnih pršljenova, od drugog do četvrtog, bila su do te mjere u osteolizama da se svaki čas moglo računati sa njihovim slomom, što bi imalo za posljedicu kvadriplegiju. Njoj je već bio dat morfijum da bi joj se uštedio ovaj doživljaj, ali je dosta brzo ukinut na insistiranje rodbine, jer sam ja to postavio kao uslov svog rada. Ona je bila napola u vagotoniji, a napola u simpatikotoniji. Nakon što sam je ispitao i pregledao, pogledao rentgenske snimke, ona je htjela znati da li još ima nade. Rekao sam joj: "Ako uspijete da ne pomaknete glavu četiri sedmice, onda se i ne može ništa polomiti. Onda će se skupiti toliko mnogo kalusa da se vratni prsljenovi više neće moći slomiti, jer ovaj konflikt je očigledno definitivno riješen. Od osteoliza karlice u stvari ne možete da umrete ako ne budete koristili morfijum, ali ja ne znam kako će se dalje razvijati odnos između vas i vašeg muža, a od tog očigledno zavisi vaša svijest o sopstvenoj vrijednosti u pogledu seksa."

I stvarno su vratni pršljenovi ozdravili po planu, na zaprepaštenje ljekara. Konačno je imala više kalusa nego što je ranije imala sadržaja kalcijuma. Ona je stvarno uspjela da leži četiri sedmice, a da ne pomjeri glavu. Za razliku od planske rekalcifikacije vratnih pršljenova, karlica je bila pogađana naizmjeničnim fazama rekalcifikacije i novih osteoliza sa recidivima konflikta. Dešavalo se da i po tri sedmice bude dobro, a da onda iskrsnu nove osteolize. Pacijentkinja mi je rekla:" Gospodine doktore, moj muž se pojavljuje u ovoj sobi uvijek smrtno ozbiljan, on me više ne voli, ja uopšte ne vjerujem da on želi da ja ponovo budem zdrava. Ja onda obično kažem: 'Idi i ostavi mi djecu, ne mogu da podnesem izraz tvog lica.'" Muž u maniru ekstremnog hrišćanina nije se mogao pokrenuti na to da pomogne svojoj ženi. Nakon naročito teških scena u bolnici, mogli su se vidjeti "uspjesi" u vidu novih osteoliza u karlici. Kad bi žena nanovo dobila nešto nade, istovremeno bi se s kalusom pojavili i bolovi sa rastezanjem periosta. Onda bi već pored kreveta stajali ljekari sa gotovim inijekcijama morfijuma. Više puta su joj davali morfijum bez njenog znanja i protiv njene izričite volje. Savjetovao sam jadnoj zeni da zahtijeva premjestaj u neki sanatorijum i da duboko u sebi prekine sa svojim mužem, jer samo tako postoji šansa da probije đavolji krug. Ali zdravstveno osiguranje nije više htjelo da plaća njenu hospitalizaciju, nijedan sanatorijum nije htio da je primi, muž nije htio u kuci "takav jedan teatar", on za nju više nije imao osjećaja.

Konačno su ljekari krenuli da daju morfijum kontinuirano. Dvije sedmice se jadna žena mučila, a zatim umrla. "Stigla si radosnom cilju", napisao je muž u čitulji.

Još želim da vam kratko ispričam drugi slučaj, koji je naročito tipičan, ali ni u kom slučaju usamljen. Jedna mlada žena oboli od dva konflikta straha u potiljku. Jedan DHS se desio kad je saznala da mora za svekrvu doživotno da uplaćuje penziju. Ovaj strah joj je lezao četiri mjeseca u potiljku. Drugi DHS se desio kad su od nje tražili da pristane na operaciju mozga.

I tako je žena skoro slijepa lezala kod kuće dok Hamerova žarišta u očnom korteksu nisu izgubila edem i ona ponovo mogla da vidi. Ovaj proces napreduje samo laganim tempom. Najveća prepreka ovom je rođena majka, koja se nervira što mora da pomaže kćerki. Ona hoće da kćerka ode u bolnicu da bi "cijeli teatar po kući prestao". Tu i tamo me naziva sa kćerkinog bolesničkog kreveta i to onda ovako zvuci :"Dobar dan, gospodine doktore, ovdje gospoda Z., vi već znate, majka gospode X. Slusajte, gospodine doktore, vjerujete li stvarno da će od ovog još nešto da bude. Ja vidim što vidim da se ovo ne pomiče s mjesta. Ona je tako iscrpljena i umorna, ona ne može ni iz kreveta da ustane. Ah, kako je jadna. Čovjek mora svojim očima da gleda kako vlastito dijete lagano umire. Zar ne bi bilo bolje da je odmah umrla, nego da se ovako muči. Ja ipak mislim da je bolje da je u bolnici nego da ovdje bespomoćno leži naokolo i čeka vlastitu smrt. Gospodine doktore, (tiše, ali da kćerka to veoma dobro razumije) ja vidim da ona umire, pa ne vjerujete valjda da će od nje nešto biti"?

Komentar je izlišan. Nažalost moram da vam pričam i o ovako drastičnim slučajevima da bih pokazao kako se situacija često puta otme čak i u fazi ozdravljenja. Takođe, u ovom slučaju zdravstveno osiguranje neće da sarađuje. Ono samo lakonski izdaje uputnice za bolnice koje za pacijenta znače sigurnu smrt. Kod kuće je nemilosrdna majka koja živi u sumanutim predstavama da kćerka, time što ne odlazi u bolnicu, samo hoće nju da nervira.. Onda bi majka mogla konačno da dalje ide da čisti, jer je sad na totalnom gubitku propustajući to. Da muž nije sačuvao uvid i mir, pacijentkinja bi odavno umrla.

Recite mi, molim vas, kako da nazovemo ovaj vid psihoterapije? Mogu da pretpostavim da su psihijatri i psiholozi prilično razočarani mojim sistemom. Jer nema vremena za frojdovski šou i analize, koje bi trajale mjesecima. Ne ostaje vremena za famozne intelektualne konstrukcije i igrarije, jer vrijeme prolazi neumoljivo. Ovdje i danas konflikt mora biti pronađen i po mogućnosti što brže biti riješen, jer svaki dan nadalje čini stvar složenijom u pogledu komplikacija u fazi ozdravljenja. Mi nemamo posla isključivo s pacijentom, nego i sredina u kojoj živi mora da saraduje, inače pacijentu praktično nema pomoći. Većina vas neće ni povjerovati u moju ovu ili onu pricu o bolesnicima. Ali one su stvarno istinite. Mnoge od njih su još gore nego što sam ja mogao da opisem. Ne radi se ovdje o tom da se neko jednostavno optuži, nego je cilj da se iz tipičnih primjera uči tipična problematika ovog sistema.

Mi npr. iz statistika znamo da se prilikom promjene miljea mijenjaju vrste i učestalost različitih oboljenja raka. U vremenu velikih porodica bio je čest karcinom želuca. Jedni se drugima nisu mogli sklanjati sa puta, a familijarne razmirice vode najčešće do karcinoma želuca. Takvi problemi su danas, u prilično disociranom društvu, praktično iščezli i kao posljedicu toga rjede vidamo karcinom želuca.

Konflikti majka/dijete su u vremenu velikih porodica postojali relativno rijetko. Majke, koje su imale više djece mogle su npr. smrt jednog od njih lakše da prebole nego današnje majke sa jedincima. Takođe, promijenjena shvatanja odgojnih metoda ispoljavaju se "konfliktno". Današnje "diskutovanje"majki i njihovih veoma neurotičnih jedinaca ranije je vazilo za "pružanje otpora" i kaznjavano je šamarima, što je štedilo nerve roditelja. Stalne diskusije i nerviranje bez kraja danas često dovode obe strane do ludila. Učestalost karcinoma dojke je prilično porasla iako imamo manje majki i manje djece nego ranije. Ovdje treba spomenuti i konflikte s partnerom i karcinom dojke u "dojci partnera". Ovim bi se mogla objasniti velika većina fenomena ako bi se izdiferencirale dešnjakinje i ljevakinje.

Seksualnom emancipacijom je učestalost karcinoma grlića materice neznatno opala. Ko je doživio kakve su nekad ogromni griješi na ovom području bile tzv "prevare", može da ocjeni razliku u odnosu na današnje stanje.

Promjenu učestalosti oboljenja možemo najbolje da posmatramo kad useljeničkih grupa u Americi, npr. iz Japana. Kad su ovi japanski doseljenici izašli iz svojih strogih japanskih porodica i firmi, gdje su npr. karcinom želuca i karcinom grlića materice bili veoma česti, promijenila se i učestalost oboljenja raka za svaku pojedinu vrstu. U Americi jedva da ko od ovih doseljenika oboljeva od karcinoma želuca i karcinoma grlića materice, ali zato mnogi oboljevaju od raka dojke, što je kod kuće u Japanu prava rijetkost. Pomisao da bi se samo društveni ili odnosi okoline trebalo da promijene pa da imamo manje oboljevanja od raka je varljiva. Ovim se mijenjaju samo vrste konflikata, a time i vrste naročitih programa.

Jedan aspekt je stvarno veoma važan. On se najčešće prećutkuje. Ima mnogo situacija koje potkrijepljuju to da bogati ljudi oboljevaju samo od jednog dijela konflikata i oboljenja raka od kojih oboljevaju siromašni ljudi. Npr. jedan sudski izvršitelj je za širomahe prava katastrofa, za bogate uopšte nije problem začas ispuniti ček jer je zaboravio da plati neki račun. Konflikti su najčešće nesavladive prisile, kojima pacijent ne može da umakne. Novcem se ne mogu izbjeći sve, ali veći dio ovih prisila može.

Najkasnije na ovoj tački postavlja se veliko pitanje: koji je put, smisao i svrha naše terapije? Vjerovatno je dobro da mi danas živimo u jednom filozofsko-religioznom vakumu gdje su nazori hrišćanske crkve izgubili svoju normativno-društvenu važnost. Ovo nije nesreća, jer nesreća bi bila da mi žalimo za nečim što se pokazalo kao neodrživo i čekamo na nove antropoloske norme koje će da smisli neki naučnik, političar ili crkveni otac, a koje sa našim biološkim kodovima nemaju nikakve veze.

Praktična upotreba Nove medicine mora da pravi suštinsku razliku između terapije date sistemom pet bioloških zakona prirode i one koja je produkt društvenih i medicinskih okolnosti.