Kraći tekst i linkovi

Link do teksta

Otkriće Hamerovih žarišta - istorijski preokret

Otkad postoji CT, nalaz nakupina glije na CT-u mozga, koja se inače dobro boji kontrastnim sredstvom, predstavljao je povod za postavljanje dijagnoze - tumora mozga.

Još 1982 , odnosno godinu dana nakon otkrića Nove medicine, pošlo mi je za rukom da prospektivno pronađem Hamerovo žarište ogromnih razmjera kod jednog pacijenta sa konfliktom revira u fazi rješenja. Od tada sam znao da tumori mozga ne postoje, nego da bi ovi fenomeni morali imati veze sa fazom ozdravljenja jednog biološkog konfliktnog dešavanja.

Izraz Hamerova žarišta (HH) inače potiče od mojih protivnika, koji su tvorevine koje sam pronašao posperdno nazivali "čudna Hamerova žarišta". Pažljivo posmatrajući ove formacije, uskoro sam naučio da ih prepoznajem još u momentima njihovog prividnog nastajanja, od početka faze ozdravljenja. Kako sam ubrzo nakon toga pronašao zakon dvofaznosti, naravno da sam znao da je svakom ovakvom procesu, odnosno fazi ozdravljenja prethodila jedna faza sa aktivnim konfliktom.

Nesreća za mnoge pacijente je bila u tome da Hamerova žarišta, u fazi ozdravljenja, bivaju reparirana nakupljanjem ćelija glije (vezivno tkivo). Ovo uključuje povećanu rigidnost tkiva, međutim ostaje bez tegoba sve dok organizam ne oboli na istom mjestu od istog konflikta.

Pojavile su se enormne teškoće:

  1. Kod raka (na ovu bolest bio sam tada koncentrisan, vjerujući da sam otkrio mehanizme njegovog nastanka), nije bilo uobičajeno da se radi CT-mozga ukoliko ne postoji osnovana sumnja na metastaze u mozgu. Uostalom, ovo se do danas nije promijenilo. Tako je u pojedinačnim slučajevima uputiti nekog na CT-mozga bilo izuzetno teško. S druge strane CT- snimci su ranije bili relativno skuplji, pa je čovjek bio srećan kad je uopšte mogao da dobije jednu jedinu seriju CT-snimaka mozga.
  2. Ja sam najprije tragao za topografijom Hamerovih žarišta u mozgu, što se pokazalo kao veoma teško, jer ako se na mozgu nešto i vidi, onda u pitanju može da bude i jedan stari, završeni proces, koji sa aktuelnim konfliktnim dešavanjem kod pacijenta nema veze. Osim ovoga, nisam znao da li je pacijent imao još karcinoma koji do tada nisu bili dijagnostikovani, što je opet dolazilo u obzir kod sasvim svježih procesa, odnosno sasvim aktuelnih bioloških konflikata.
  3. Nalazio sam konflikte sa sličnim sadržajem, koji su se preklapali, a za koje danas znam da imaju jedno jedino Hamerovo žarište koje obuhvata više releja. Ovo znači da je pacijent obolio od jednog ili više konflikata sa različitim aspektima, koji su udarili u istoj sekundi DHS-a i svi bili obuhvaćeni jednim Hamerovim žarištem. Pored ovoga, bilo je pacijenata koji su imali više Hamerovih žarišta na sasvim različitim mjestima u mozgu. Sva ova žarišta imala su nešto zajedničko. Ako je pacijent inače pokazivao sve simptome pcl-faze riješenog konflikta, ona su morala predstavljati fazu ozdravljenja.
  4. Pored svih ovih Hamerovih žarišta u fazi ozdravljenja, u mozgu bi morala da postoji neka formacija, koju bi čovijek nekim aparatom mogao da učini vidljivom, a koja bi odgovarala konfliktu u aktivnoj fazi. Onda sam ponekad viđao takve koncentrične krugove poput mete i kad bih ovo spomenuo radiolozima oni bi, smješeći se, uvijek rekli da su u pitanju okrugli artefakti aparata. Zatim je tu bilo polukružnih struktura, kako onih ograničenih Falx-om, tako i onih koji su izgledali ograničeni lateralnim rubom slike.
  5. Saradnja sa radiolozima je bila ravna nuli. Niz njih su imali aparat za zračenje i radili tzv. radioterapiju i nisu sebi mogli da priušte da moje rezultate uopšte uzmu za moguće. Uostalom, oni su mi bez uvijanja govorili da bi im klinike otkazale saradnju u istom momentu kad bi Hamerovu teoriju uzeli za moguću. Mnogi od njih tada još nisu ni imali CT-aparate, a CT mozga je rađen isključivo u cilju otkrivanja "tumora mozga" i "metastaza".
  6. Kako nisam imao vlastiti CT-aparat, nisam bio u mogućnosti da izvedem sistematska istraživanja ili da ponovim istraživanja pod jednim drugim uglom presjeka. Mogao sam da dobijem samo ono "što je palo sa stola naših gospodara", a to nije bilo mnogo. Često se dešavalo da pacijenti nisu mogli sa sobom da ponesu svoje CT-snimke. Od pismenih nalaza bilo je tako malo koristi.
  7. Smatrao sam da Hamerova žarišta koja sam prepoznavao pripadaju fazi ozdravljenja. Shodno ovom, postulirao sam da bi ona morala da postoje još u fazi aktivnosti konflikta. Ali ovo od radiologa nije bilo akceptirano i ponavljano sam slušao: "Gospodine Hamer, mi ovdje ne vidimo ništa.
  8. Vidao sam mnoga Hamerova žarišta, npr. u motornom, senzoričnom i postsenzoričnom centru, ali pri tom nisam mogao da sebi predstavim rak na organu, jer su ona jednostavno pripadala ekvivalentima raka. Međutim, ja sa ovim bolestima uopšte nisam računao, jer sam krenuo da istražujem rak. I zbog toga mi se često dešavalo da pronađem puno više žarišta nego što sam tražio, a u slučajevima gdje je pacijent imao aktivnost samo jednog konflikta, nije se moglo naći ništa.

Često se dešavalo da je pacijent imao jedan ogroman tumor, a na CT-u mozga se nije vidjelo "ništa". Drugi su imali jedan mali tumor, koji je bio u fazi ozdravljenja i u mozgu se moglo naći jedno razvučeno Hamerovo žarište.

Nije mi preostalo ništa drugo, nego da pođem putem svakog istraživača prirodnih nauka i kao čestiti zanatlija, sa 99% transpiracije i 1% inspiracije, da upoređujem sve dostupne CT-snimke mozga, zajedno s organskim nalazima, sa drugim CT-snimcima mozga i njima odgovarajućim ili prividno odgovarajućim organskim nalazima.

Na početku je postojala još jedna dodatna teškoća, jer nisam razlikovao dešnjake i ljevake. Naknadno sam shvatio da bi još češće zapadao u zablude da uvijek nisam polazio od organa. Od organa ka mozgu ili od mozga ka organu je korelacija uvijek jasna. Kategorije dešnjak-ljevak su od važnosti samo za korelaciju psiha - mozak i mozak - psiha.

Na primjer: hemeroide će dobiti ili žena dešnjakinja sa konfliktom identiteta u fazi ozdravljenja ili muškarac lijevak sa konfliktom sekiracije za revir, takođe u fazi ozdravljenja. Dakle, vidim li na lijevoj strani velikog mozga, na određenom mjestu lijevog temporalnog režnja Hamerovo žarište sa edemom, onda pacijent mora uvijek imati hemeroidni ulkus, odnosno ulkus pločastog epitela sluznice rektuma u fazi ozdravljenja. I obrnuto, ako pacijent ima ulkus sluznice rektuma u fazi ozdravljenja, odnosno hemeroide, onda on u mozgu stalno ima Hamerovo žarište u fazi ozdravljenja na ovom mjestu u lijevom temporalnom režnju.

Tek nakon stotine pregledanih CT snimaka mozga, pošlo mi je za rukom da naučim da razlikujem ekvivalent raka od raka, a nakon hiljade da utvrdim tačnu lokalizaciju, odnosno korelativnu topografiju prema organu. Uz ovo, mora da se naglasi da je za mnoge tjelesne funkcije, kao npr. senzibilitet periosta, koji prekriva nas kompletan koštani sistem, postojao samo mali bijeli flek na geografskoj karti mozga i organa, jer je periost mogao da se pregleda veoma loše ili nikako. O senzibilitetu periosta ne piše ni u jednom udžbeniku.

TAKOZVANI PRSTENASTI ARTEFAKTI NA CT-u MOZGA KOJE SU NEURORADIOLOZI SKORO DVIJE DECENIJE POGREŠNO TUMAČILI

Ostala je svađa oko tzv. "prstenastih artefakta", koji u stvari postoje i koje sam ja tada viđao otprilike kod svakog stotog pacijenta i smatrao ih Hamerovim žarištima konfiguracije mete u fazi aktivnosti konflikta. Lazni "prstenasti artefakti", koji su od mene, kao i od vrlo rijetkih pojedinaca, bili žestoko osporavani i reklamirani kao Hamerova žarišta sa konfiguracijom mete, za radiologe su i dalje bili artefakti, odnosno vjestački produkti aparata, a ne fakti.

Godinama je pokušavano da se ovi fenomeni jednostavno gurnu u stranu. Konačno sam dobio ideju za koju mi je dobro došao moj 12-semestralni studij fizike.

Javio sam se šefu pogona za kompjutersku tomografiju u fabrici Simens, gospodinu Feindoru. U toku prijatnog razgovora, za koji sam ga zamolio, predlozio sam mu da nas dvojica zajednički ustanovimo kriterijume koji bi morali biti ispunjeni kod prstenastih artefakta i kad sigurno ne bi smjelo da se radi o prstenastom artefaktu. Gospodin Feindor je inženjer i mi nismo imali nikakvih problema da ustanovimo uslove koji u ovom ili onom slučaju moraju biti ili ne bi smjeli biti ispunjeni. To je bilo 18. 05. 90. Konačni protokol je potpisan 22. 05. 90. Od tada je među neuroradiolozima izbila opšta panika. To smo odmah osjetili, planirajući da u drugoj polovini godine izvedemo niz testova kod Simensa.

DOKUMENT FIRME SIMENS:
Erlangen, 22.12.89.

Takozvane diskutabilne prstenaste strukture/artefakti u CT-u mozga

Potpisnici su izradili slijedećih sedam isključivih kriterija, čije zadovoljenje isključuje postojanje prstenastog artefakta:
Na osnovu prethodnog, postojanje prstenastog artefakta ne dolazi u obzir:

Pečat:
Akcionarsko društvo Simens
Oblast medicinske tehnike
Henkestr. 127 - Telefon (o91 31)
640 Postfah 3260
8520 Erlangen
Dokument Siemens

Nacrt za daljnji zajednički protokol studije planirane na serijama CT-a dobrovoljnih pacijenata sa okruglim strukturama na CT-u mozga, koja je ometena (vidi tekst).

Tiče se: tzv. prstenastih struktura, okruglih formacija, formacija izgleda mete ili Hamerovih žarišta u CT-u mozga:

Fabrika Simens i gosp. dr Hamer potvrđuju slijedeće fizičko-tehničke uzajamne odnose.

Potpisnici su 22.12.89. izradili devet kriterijuma, čije zadovoljenje isključuje postojanje tzv. prstenastih artefakata. Sigurno je da se ne radi o jednom prstenastom artefaktu u sljedećim slučajevima:

  1. ako je na NMR jasno vidljiva slična prstenasta formacija
  2. ako prstenovi nisu okrugli, nego deformisani, odnosno očigledno praćeni ekspanzivnim procesom
  3. ako jedan krug sasvim očigledno pokazuje edematozne popratne pojave ("edematozni prstenovi")
  4. ako artefakt ili prsten ne leži u rotacionom centru aparata ("paracentralne konfiguracije izgleda mete")
  5. ako kružna formacija pokazuje očigledne nakupine glije
  6. ako postoji više krugova jedan do drugoga, najviše 1 od njih može da bude tzv."prstenasti artefakt"
  7. ako prstenaste formacije imaju kliničko-radiološki "tok", što znači ako su promjenjenog izgleda vidljive na istom mjestu na narednim kontrolnim CT-snimcima
  8. ako su okrugle formacije vidljive samo na jednom dijelu CT-presjeka, a na drugima nedostaju, ne radi se o artefaktu
  9. artefakti koji su uslovljeni aparatom su kružne ili segmentno kružne formacije oko rotirajućeg centra aparata. Ako ovakve strukture mogu da odgovaraju pravim anatomskim strukturama, preporučuje se ponavljanje snimka bočno ili u visokoj poziciji pacijenta. Ako formacija u ponovljenom tomogramu ne pokazuje pomjerenost u odnosu na pacijentove vlastite markantne strukture, onda nije u pitanju artefakt.
Dokument Siemens

Zamolio sam direktora, gospodina Feindora, da mi pruži priliku da na Simensovim CT-aparatima provedemo niz testova, koji bi trebalo da se protegnu na oko četiri sedmice. Nakon toga bi bio sazvan skup neuroradiologa, koji bi, zajedno sa Simensom, trebalo da potvrde da predstavljeni nalazi ne mogu da budu artefakti, nego da su u pitanju pravi nalazi, odnosno fakti.

Termin za ovu predviđenu konferenciju bio je uvijek nanovo odgađan, dok mi jednog dana jedan od odgovornih iz firme Simens nije u povjerenju rekao: " Gospodine Hamer, mi imamo užasne teškoće sa radiolozima." Bilo je jasno signalizirano potpuno neodobravanje.

U pripremama za ovu konferenciju, mi smo uradili sve moguće sa Simensom ranije dogovorene preglede, kao npr. pomjeranje pacijenta 2 cm iz srednjeg položaja na desno, da bi se vidjelo da li konfiguracija mete ostaje na istom mjestu, što je ona stvarno i činila. Ili, pokušavali smo kod istog pacijenta da uradimo kontrolu u što je moguće pravilnijim razmacima i na različitim aparatima, da bi ustanovili koji je tok imala konfiguracija mete.

Takođe, jedan siguran kriterijum za pravi nalaz je bila pojava konfiguracije mete samo u određenom broju slojeva, dok je u ostalim slojevima njena pojava izostajala.

Prilikom svih ovih pregleda, koji su zahtijevali mnogo vremena i truda, pronašli smo jednu potpuno zaprepačćujuću stvar. Jedan radiolog je ustvrdio da je on ove konfiguracije mete viđao na samim organima, tako da bi oni morali biti stvarno artefakti.

Od ovog momenta bio je probuđen moj interes za ovakve konfiguracije mete na organima i ja sam ih pregledao sistematski. Pri tom sam pronašao da se ovakve konfiguracije mete nalaze na kompaktnim organima na kojima možemo da radimo CT (kao što su jetra, slezina, parenhim bubrega, kosti itd.), ali da su one bile vidljive uglavnom samo na početku ili eventualno ponovo kasnije postajale vidljive kod kostiju kad počne rekalcifikacija. Ispostavila se zaprepačćujuća stvar da mozak i organ međusobno korespondiraju u konfiguracijama meta i da mete na organima takođe imaju određen tok. Tako, na primjer, u jetri kod solitarnog karcinoma klasična konfiguracija mete se vidi samo u početku. Kasnije solitarni karcinom na CT-u postaje taman i ne dozvoljava da se konfiguracije mete prepoznaju. Kod prirodnog iscjeljenja pomoću TBC vidimo potpuno naznačene prstenove kalcifikacije, naročito ako nije došlo do totalne kaverne, odnosno rupe u jetri, nego ako je karcinom ostao na pola puta, tako da je tuberkuloznim iscjeljenjem okruglo žarište moglo biti samo razrjeđeno ("spuzvaste kaverne").

MOZAK GLAVE I MOZAK ORGANA

Nasuprot svima poznatog mozga glave, stoje ćelije organa od kojih svaka ima ćelijsko jedro koje predstavlja mini-mozak. Svi ovi mini-mozgovi su umreženi tako da sve ćelije organizma međusobno komuniciraju preko ovih ćelijskih jedara.

Sumu svih ovih mini-mozgova možemo da vidimo kao drugi mozak. To bi praktično značilo da u slučaju jednog biološkog konflikta jedan areal mozga kojeg nazivamo Hamerovo žarište stoji u korespodenciji sa jednim drugim arealom mozga organa, koji smo do sada nazivali rak, odnosno ekvivalent raku ili promjena na organu.

U slučaju jednog senzoričnog podrazaja, mozak organa šalje informaciju mozgu glave, obrnuto je kod jednog motornog odgovora kad mozak glave šalje informaciju mozgu organa.

Mi u stvari još ne znamo šta se u elektrofiziološkom smislu tačno odigrava u pojedinim ćelijama mozga ili organa i šta se tačno dešava u zahvaćenim relejima, ali ovo saznanje nije pretpostavka za naš klinički rad sa ovim jasnim nalazima.

HAMEROVO ŽARISTE U CA-FAZI I U PCL-FAZI

Prilikom DHS-a, kompetentni centar u mozgu biva markiran, i to konfiguracijom mete. Oko centra ovog releja obrazuju se oštri koncentrični krugovi. Ova "meta" znači da je Hamerovo žarište u fazi aktivnog konflikta.

Ovo mjesto nije slučajno izabrano, nego predstavlja kompjuterski relej, koji individuum u sekundi DHS-a "asocira" u skladu sa sadržajem konflikta. Od ovog Hamerovog žarišta u istoj sekundi biva obavješten i pogođen rakom korelirajući organ.

Napredovanjem konflikta, napreduje i Hamerovo žarište u mozgu, što znači da biva pogođen sve veći i veći areal mozga ili da jednom pogođeni areal doživljava sve jaču i jaču promjenu. Istovremeno se na organu sve više razvija rak, što znači da tumor povećava masu pomoću mitoza (ovo kod endoderma i mezoderma pod uticajem malog mozga). Kod mezoderma, pod uticajem srži velikog mozga, tumor se povećava u smislu nekroze ili kod ektodermalnih organa tumor postaje razvučen, ulcerozan ili se radi o mnogo malih ulceracija.

U mojoj prvoj džepnoj knjizi od 1984, Rak - bolest duše, Kratak spoj u mozgu, ja sam ova Hamerova žarišta u aktivnoj fazi još pogrešno označavao kao kratke spojeve, jer mi tad još nismo ništa znali o bioelektričnim procesima. Ova oznaka je danas nepodobna, jer se pod kratkim spojem podrazumijeva smetnja programa. Ovo je kod Hamerovog žarišta samo uslovno rečeno slučaj. Odnosno možemo reći da je to smetnja normalnog programa sa kojom organizam u potpunosti računa.

Ali sama riječ smetnja nije primjerena, jer je riječ o jednoj vrsti naročitog programa ili programa za nuždu. Što znači, ako individuum dospije iznenada u situaciju i bude njome zatečen, stupa na snagu program za nuždu, kojeg nazivamo biološki konflikt, a koji ima za cilj da dovede organizam ponovo u jedan normalan ritam. Ovaj program se ne odnosi isključivo na jedan individuum, nego uključuje pripadnike iste vrste, familije ili roda.

Primjer:

Jedna majka doživi da je njeno trogodišnje dijete unesrećeno pred njenim očima. Ako je ovo za majku DHS, on izaziva biološki konflikt i to jedan sasvim određeni - konflikt brige majka-dijete. Ovaj biološki konflikt ima na sva tri nivoa sasvim naročito osmišljeno značenje. Psihički - sve misli se vrte oko pitanja kako pomoći da se dijete ponovo oporavi. Na nivou mozga kod dešnjakinje na desnoj strani malog mozga lateralno vidimo Hamerovo žarište konfiguracije mete, koje nam govori da u ovom konfliktu brige majka-dijete još uvijek vlada aktivnost. Na nivou organa vidimo da tkivo mliječne žlijezde kod ove žene raste. Znači ćelije lijeve mliječne žlijezde se razmnožavaju da bi bile uključene u produkciju mlijeka. U ovom periodu se takođe sinhrono razmnožavaju i mykobakterije TBC, ako su prisutne. U prirodi, odnosno kod primitivnih naroda, jedna zdrava žena doji praktično kontinuirano dok traje generativni period života, osim u poslednjim mjesecima trudnoće. Na ovaj način majka produkuje "dojkom za dijete" puno više mlijeka nego ranije. Poslijedica bi trebalo biti da dijete, većom ponudom mlijeka, dobije šansu za brzi oporavak. Kad je dijete ponovo oporavljeno, nastupa rješenje konflikta, što znači da od sada prekomjerne ćelije mliječne žlijezde nisu više potrebne, jer dijete može da izidje na kraj sa uobičajenim količinama mlijeka. Sljedeća posljedica je da za vrijeme daljnjeg procesa dojenja nastupa tuberkuloza, tako da dijete praktično dobiva tuberkulozno mlijeko, koje mu uopšte ne šteti. Tuberkuloza uzrokuje kazeoznu nekrozu novonastalih ćelija mliječne žlijezde i tako ih razgradi. Nakon svega ostaje kaverna. I upravo cijeli ovaj proces mi nazivamo osmišljenim i planskim biološkim naročitim programom prirode koj nikako nije slučajan.

Ali šta su sad ova Hamerova žarišta u mozgu ? Ako su dobro vidljiva, znači u fazi ozdravljenja, neuroradiolozi ih nazvaju tumorima mozga i metastazama u mozgu, što izaziva opštu pometnju. Kad pokazuju jak perifokalni edem i dobro se boje, bivaju proglasena za tumore mozga koji se brzo šire. Ukoliko prave jako veliki edem ostaju neprimjećena, što je slučaj sa HH u srži velikog mozga. Ako leže na kori velikog mozga bivaju pogrešno proglašavani tumorima moždanih ovojnica. U osnovi riječ je uvijek o jednom te istom - u pitanju su samo različiti stadijumi razvoja jednog Hamerovog žarišta.

Hamerovo žarište u fazi aktivnog konflikta, kad ima konfiguraciju mete, do sada je uvijek pogrešno tumačeno kao artefakt. Kad bi kasnije dobilo edem i postalo tzv. tumor mozga, radiolog se ne bi trudio da ustanovi da je ovaj "tumor mozga " postojao još prije u konfiguraciji mete. Od kada smo ja i firma Simens potpisali papir, koji je dat u ovom poglavlju, diskusija oko toboznjih artefakta mogla je da se okonca. Oni su bili fakti, odnosno "mete" su značile fazu aktivnog konflikta u jednom određenom releju mozga ili u jednoj grupi releja.

Tumori mozga po definiciji ne postoje, jer ćelije mozga nakon rođenja ne mogu više da se dijele, takođe ne pod uslovima koji su do sada pogrešno tumačeni kao tumor mozga. Dakle, ni u kakvim uslovima. Ono što može da se razmnožava je bezazlena glija, vezivno tkivo mozga, koja ima istu potpornu funkciju kao i vezivno tkivo našeg tijela. Niko ne može sa stopostotnom sigurnošću ontogenetski da klasifikuje gliju. Sudeci po tom kako se ponaša, postoji opravdana sumnja da je mezodermalnog porijekla. Na to ukazuje i činjenica da nakupine glije rezultiraju u mozgu stalno u pcl -fazi. S druge strane, znamo da neurofibromi nastaju i daju množenje ćelija u fazi aktivnosti konflikta. Međutim, ovo ne predstavlja kontradikciju, jer znamo da mezodermalnim organima pripadaju kako oni kojima upravljaju releji u malom mozgu, tako i oni čiji su releji u srži velikog mozga. Prvi daju razmnožavanje ćelija u ca-fazi konflikta, dok drugi daju bujanje ćelija u drugoj fazi. Stoga moramo poci od toga da gliomi imaju obe sposobnosti mezoderma.Ova svijetla zgusnuca glije Hamerovih žarišta su reparature organizma i zato predstavljaju razlog za radost, a ne za prepadanje i pogotovo ne za operaciju mozga.

Pogledajmo redom kako se tako nešto odvija. Kod jednog DHS-a u mozgu biva markiran kompetentni relej i tako nastaje Hamerovo žarište sa konfiguracijom mete. Dok ovo na CCT-u primjetimo, znamo da u ovom releju teče jedan naročit program, što znači da je organizam u ovom konfliktu uhvaćen nespreman, odnosno na "pogrešnoj nozi".

Ovaj naročiti program se stara da organizam izidje na kraj sa nepredviđenom situacijom. On se ne tiče isključivo jedinke nego i njene biološke grupe (rod, familija itd.). Aktivnost konflikta, odnosno konfiguracija mete traje u mozgu sve dok konflikt ne bude riješen i dok se organizam ne mogne vratiti normalitetu. Da bi to mogao postici organizam mora za to da plati cijenu, a naročiti program biva uveden jednom vrstom kratkog spoja. Ova cijena je faza ozdravljenja, odnosno reparature na psihičkom, cerebralnom i organskom nivou, u cilju postizanja prijašnjeg, optimalnog stanja. Tek kad je ovo postignuto na sva tri nivoa organizam može da se vrati normalitetu.

Promjene u Hamerovom žarištu u vrijeme aktivnosti konflikta možemo zamisliti kao pustanje struje prevelikog napona kroz neodgovarajući vod, kojem izolacija izgori.U bioelektrici je to svakako nešto malo drukčije. Moramo sebi predstaviti da su ćelije mozga uredene u nevjerovatno komplikovanoj mreži ili resetki. Trajnom simpatikotonijom, koja je u stvari nešto planirano i dobro (ali upravo suviše od tog dobrog), dolazi do sve većeg stradanja komunikacionih vodova koji povezuju moždane nerve, na isti način kako organ tijela biva rakom povećan, smanjen ili jednostavno promijenjen. Do kraja faze aktivnosti konflikta na Hamerovom žarištu se ne događa ništa očigledno uzbuđljivo, barem što se tiče CCT-a, osim da konfiguracije mete ostaju konstantne. Na snimku magnetne rezonance, npr. možemo da vidimo da postoji razlika između Hamerovog žarišta i okoline, ali ona uopšte ne izgleda dramatično.

Stvarnost je ipak drukčija i štetu možemo da procijenimo tek kad je nastupila konfliktoliza. Tek u pcl-fazi imamo pregled u kojoj mjeri su nastupila oštećenja i promjene. Jer tačno u ovoj fazi počinje reparatura oštećenja napravljenih ovim naročitim programom, bilo da se radi o organu ili moždanom releju.

Na sva tri nivoa se u našem organizmu nakon DHS-a dešava sljedeće:

psihički:

  1. faza aktivnosti konflikta (ca-faza):
    Trajna simpatikotonija, odnosno maksimalni stres. Pacijent razmišlja danonoćno o konfliktu i pokušava da ga riješi. On uglavnom ne spava, a i ako to čini, onda uglavnom spava u prvoj polovini noći, i to sa prekidima. On mršavi i nema apetit.
  2. faza riješenog konflikta (pcl-faza):
    Dolazi do smirenja. Psiha mora da se odmori. Pacijent se osjeća mlitavo i umorno, ali s druge strane kao izbavljen. Ima dobar apetit, tijelo mu je toplo, česta temperatura, česta glavobolja. Pacijenti spavaju dobro, ali najčešće tek nakon 3 sata ujutro. Ovaj mehanizam je od prirode tako nastimovan da individue u vagotoniji zaspivaju tek kad svanjiva, da ih potencijalna opasnost (npr. grabljivice) ne bi iznenadila na spavanju. Svi pacijenti spavaju veoma puno i rado preko dana.

cerebralno:

  1. faza aktivnosti konflikta (ca-faza):
    Konfiguracija mete u Hamerovom žarištu (vidi tabelu), što znači da ovdje teče jedan naročit program.
  2. faza riješenog konflikta:
    Hamerovo žarište biva reparirano obrazovanjem edema U ovom području dolazi do nakupljanja glije. Ovim u sirem smislu biva uspostavljeno prijašnje stanje, što je od važnosti za dalje konflikte, ali cijena tog je da je novonastalo tkivo manje elastično od prethodnog. (Komplikacije koje mogu nastati uslijed moždanog edema opisane su u poglavlju o terapiji.)

organski:

  1. faza aktivnosti konflikta:
    U skladu sa tabelom i semom ontogenetskog sistema tumora i tumorskih ekvivalenata, u ovoj fazi nastaje množenje ćelija, koje ima sasvim određeni biološki smisao, ili ćelijska nekroza odnosno nestajanje ćelija (rupa) koje biološki takođe ima određen smisao. Ovaj smisao se sastoji u tome da ove sasvim naročite iznenađujuće situacije, koje mi nazivamo biološkim konfliktima, mogu da budu riješene pomoću organskih promjena do kojih dolazi. Na osnovu biološkog smisla npr. koronarni ulkus se stara o tome da u fazi aktivnog konflikta koronarne arterije budu raširene, pri čemu kroz njih može da protekne više krvi, čime je obezbjeđena snaga i izdržljivost individuuma. Npr. množenje ćelija mliječne žlijezde sluzi obezbjedivanju veće ponude mlijeka da bi se ubrzao oporavak unesrećenog djeteta. Istovremeno, kod bolesti kojima upravlja stari dio CNS-a sinhrono dolazi do razmnožavanja mykobakterija.
  2. faza rješenog konflikta:
    Dolazi do reparatura tumorske mase razgradnjom pomoću mikroba ili tumorske nekroze izgradnjom pomoću mikroba (vidi semu ontogenetskog sistema tumora i tumorskih ekvivalenata). Kao znak ozdravljenja, kako na mozgu tako i na organu nalazimo edem. Kod organa koji su pod upravom starog dijela CNS-a, na kraju faze ozdravljenja dolazi do razmnožavanja parenhima koji je prethodno reduciran kavernom , upravo za onoliko koliko je iznosio defekt tkivne mase. Što znači da npr. na kraju tuberkuloze jetre, kojoj je prethodio rak jetre, jetra je velika isto toliko kolika je bila na početku prije bolesti, odnosno ima upravo onoliko ćelija koliko je imala ranije (Prometejev fenomen).

Slijedi niz šema mozga i tipičnih Hamerovih žarišta u različitim fazama razvoja koje imaju za cilj da potkrijepe moja izlaganja.

HISTOLOGIJA HAMEROVIH ŽARIŠTA

Naš ljudski mozak, što ujedno važi i za životinje, sastoji se 10% od moždanih ćelija (nervnih ćelija) i 90% od glija ćelija, tzv. moždano vezivno tkivo. Naucnici se još uvijek prepiru po pitanju porijekla i funkcije glije. Zbog toga ni ja necu da budem pametniji od papa na ovom području. Nije sporno da se glija sastoji iz:

  1. makro-glija (velika glija)
  2. mikro-glija (mala glija)

Najnovije pretpostavke govore da je mikro-glija obrazovana od koštane srži i jako srodna monocitima, ako ne i identična s njima. U svakom slučaju, ona pripada mezodermu. Ranije se polazilo od pretpostavke da ona potiče od pia mater , moždane ovojnice koja direktno naljeze na mozak, pa je i u ovom slučaju mikro-glija mezodermalnog porjekla.

Makro-glija se sastoji iz astrocita i oligodendrocita. Astrociti pretežno obrazuju ožiljke na mozgu, dok oligodendrociti imaju unekoliko funkciju tzv. Svanove ovojnice, odnosno oni obavijaju i izoluju nervne ćelije. Ove funkcije nije tako lako razlikovati kako se to teoretski čini. Mi ćemo o tom još podrobnije govoriti. Ono što je interesantno je da makro-glija i mikro-glija usko međusobno saraduju, pri čemu je mikro-glija pokretljiva (svakako na početku) dok makro-glija izrasta vezana na jednom mjestu. Iz ovog razloga postoje naučnici koji smatraju da je kompletna glija mezodermalnog porijekla, dok većina vidi porijeklo makro-glije u ektodermu, odnosno u neuralnoj brazdi.

Prvo mora jasno da se konstatuje da mozak i nervne ćelije nakon rođenja nisu više u stanju da se dijele i razmnožavaju. Stoga moždani tumori u smislu karcinoma već po definiciji ne postoje. Jedino što ovdje može da se razmnožava je glija. Praktično se može govoriti samo o ožiljcima vezivnog tkiva na mozgu ili o glija keloidima.

Ali, takođe, ovakva verzija, koju ja do danas držim za najbolju, odgovara čitavoj stvari samo upola, jer u mozgu postoje složene vrste ožiljaka i svih njihovih kombinacija. Uprkos ovom, svi su Hamerova žarišta.

Ja sam postavio pitanje čuvenom neurohistopatologu kako on sebi predstavlja dešavanja koja dovode do Hamerovog žarišta. On je to objasnio na sljedeći način. Kod alteracije jednog područja mozga, odnosno kod moždanog tumora, kako se on izražava, došlo bi iz nekog razloga do izukrštanog oblaganja nervnih ćelija mozga, kako Francuzi kažu croisance perineuronale. Ako se pojedine moždane nervne ćelije predstave kao baterije onda bi na neki način došlo do toga da veliki dio takvih baterija iscuri i da mora biti izolovan od strane glije. Ovo bismo takođe mogli predstaviti kao veliko rešetkasto postrojenje, čiji su međuprostori ispunjeni čvrstim materijalom kao što je pijesak, staklo ili nešto slično. Ova "čvršća" konzistencija, koju mi obično nazivamo "hiperdenznim žarištima" (žarišta pojačane gustine), sastoji se od nakupina glije. Ovakvo jedno hiperdenzno žarište je obično bolje snabdjeveno krvlju, kao i naši ožiljci, naročito keloidi. Stoga se ova žarišta dobro natapaju kontrastnim sredstvom, što je uvijek slučaj tamo gde u jedinici vremena protekne veća količina krvi zasićene kontrastnim sredstvom.

Pa, dragi čitaoce, vjerovatno ćeš odmah postaviti pitanje: "Da li je stvarno moguće da je u principu stvar ista kad su u pitanju hiperdenzna i hipodenzna žarišta, kod moždanog udara, krvarenja u mozgu, moždanih cisti, moždanih tumora, meningeoma i mnogih drugih nejasnih tumefakcija mozga svih vrsta?"

Odgovor: "Da, sa veoma rijetkim izuzecima." Naravno da postoje relativno rijetki subduralni i epiduralni hematomi kod padova (krvarenje između dura mater i arahnoidea , odnosno između lobanje i tvrđe moždane ovojnice), naravno da postoje meningitisi (zapaljenja mekih moždanih ovojnica) i encefalitisi, npr. kod povrijeda ili operacija i naravno da ponekad postoje masivna krvarenja u mozgu. Ali, izuzmajući ove rijetke slučajeve, koji čine svega 1%, sve ostale promjene na mozgu su Hamerova žarišta, kako rekoh u različitim stadijumima toka i za vrijeme ili nakon različitog trajanja konflikata.

TAKOZVANI "TUMOR MOZGA" (U STVARNOSTI HAMEROVO ŽARISTE)

U čitavom svijetu operacijama biva izvadeno na hiljade bezazlenih Hamerovih žarišta iz mozga, samo zbog činjenice da imaju gušću konzistenciju i pojačanu prijemćivost za kontrastno sredstvo. Ovo oboje pociva na istom fenomenu koji se ocituje u tome da vezivno tkivo mozga - glija, razmnožavajući se, urasta u promijenjeni areal Hamerovog žarišta, čime reparira električnu "izolaciju", pojačavajući je. Beskrajno mnogo ljudi, koji su imali sreću da kod njih ne budu otkriveni i dijagnostikovani kao tumori mozga ovi bezazleni ostaci jednog oboljenja raka, decenijama ih nose u sebi naokolo bez i najmanjih cerebralnih smetnji.

Ovo Hamerovo žarište, dakle, jedna manja ili veća fleka ili područje na CT-u mozga, koje odgovara nakupini razmnoženih glija ćelija u području koje je prethodno alteriralo, kad više ne posjeduje intrafokalni i perifokalni edem, predstavlja završetak ozdravljenja. Ono je jedan ožiljak bolje prokrvljen nego okolina, a od ožiljaka na drugim dijelovima tijela se razlikuje po tome što je u njemu još uvijek očuvana mreža nervnih ćelija. Ovdje takođe leži tajna zašto ranije oboljelo područje tijela, odnosno mjesto prijašnjeg raka na organu, nakon ozdravljenja mirno egzistira dalje i čak može da ispunjava svoju raniju zadacu. Relej "kompjutera" mozga biva praktično okrpljen glijom i tako popravljen. Nakon ovoga, postaje razumljivo zašto jedan recidiv konflikta može da ima tako katastrofalne posljedice, iako su za to odgovorne takođe i druge komponente.

Ako govorimo o HH u fazi ozdravljenja, koje se u ortodoksnoj medicini još uvijek naziva tumorom mozga zbog nepoznavanja uzročno-posljedičnih veza, onda moramo biti načisto sa sljedeće dvije činjenice:

  1. Svakom žarištu u pcl-fazi prethodi žarište sa prstenovima mete na istom mjestu, koje se najčešće ne dijagnostikuje samo zato što ne pokazuje nikakve upadljive simptome ili zato što smo previdjeli laganije motorne i senzorične oduzetosti, jer se pacijent na to nije zalio.
  2. Sva HH, bilo u ca ili pcl-fazi, zajedno sa simptomatologijom na psihičkom, cerebralnom i organskom nivou, uvijek su dešavanja sa punim smislom u skladu sa "osmišljenim naročitim programima" prirode (SBS).

TAKOZVANI APOPLEKTICNI INZULT ILI "MOZDANI UDAR"

Dragi čitaoce, odmah ćete moći da konstatujete koliko je ovdje teška nomenklatura, odnosno korektno označavanje pojmova. Jer, staviše školska medicina u međuvremenu primjećuje da se većina njenih dijagnoza preklapa ili da su identične, a da je jedan dio njih potpuno apsurdan. Naša slijedeća teškoća sastoji se u prevodenju prijašnjih tzv. dijagnoza u korektan jezik Nove medicine, jer one predstavljaju samo fazu jednog osmišljenog biološkog naročitog programa prirode (SBS-a). Stoga nemojte da brinete ako odmah ne možete da dobijete pregled. Ja ću se potruditi da vam to predstavim što je moguće jednostavnije.

Mi smo ranije u našim udžbenicima razlikovali tzv. "blijedu apopleksiju" od tzv. "crvene apopleksije". Ovaj blijedi ili bijeli (simpatikotoni) moždani udar bio je motorna ili senzorična oduzetost ili oboje istovremeno. Mogli bismo ga takođe zvati MS. Ovo je jednostavno ca-faza (faza aktivnosti konflikta) osmišljenog biološkog naročitog programa prirode. Bijeli moždani udar može takođe brzo da nestane, kako se i pojavio, uz uslov da se konflikt brzo riješi.

Za motornu komponentu, naravno, obavezan je epileptični napad u fazi ozdravljenja, iako on, ako se javi noću, ne mora uopšte da bude primjećen.

Za senzoričnu komponentu je uvijek obavezan absens, kao epileptoidna kriza. Ali njega je noću još lakše previdjeti nego epileptični napad. O "apoplektičnom inzultu" smo ranije najčešće govorili ako su oduzetosti, naročito motorne (nervus facialis) bile vidljive u predjelu lica.

Prilikom ovog, jedna polovina lica pada, a usta su povučena na zdravu stranu.

Oduzetost na nivou organa je kod velikog mozga na strani suprotnoj od one na kojoj leži Hamerovo žarište. Što znači da, ako pacjent ima motornu oduzetost lijeve polovine lica (nervus facialis), Hamerovo žarište leži u motornom centru (Gyrus praecentralis) desne polovine mozga. Usta se u tom slučaju povlače na desnu neoduzetu stranu, dok lijevi ugao usta "visi", što znači da nije inervisan.

Pored uprave od strane velikog mozga, deset kranijalnih nerava imaju svoja stara jezgra (znači mjesta porijekla) u međumozgu. U slučaju facijalnog nerva nekad je bila , kao što je i danas, odatle inervisana tzv. glatka muskulatura. To je stara muskulatura sa inervacijom van uticaja volje, kao npr. crijeva, čiju peristaltiku ne možemo voljno izazvati.

Vlakna kranijalnih nerava, koja potiču iz starog dijela CNS-a, ne ukrštaju se, odnosno nalaze se na istoj strani kao pogođeni organ. Moramo sebi predstaviti da su usta, nos, srednje uvo i bubnjic pripadali prvobitnom crijevu. Pored duboke senzorike horijonskog sloja kože i mliječne brazde, odnosno mliječne žlijezde kod ljudi, takođe je postojala jedna "stara senzorika" koja je takođe potičala iz moždanog stabla i bila odgovorna za kontrolu ulaska hrane i izbacivanja izmeta u primitivnom zdrijelu.

Vratimo se sad crvenom "apoplektičnom inzultu". Kod njega je uvijek u pitanju faza ozdravljenja jednog Hamerovog žarišta koje leži na strani suprotnoj od senzoričkih i motornih oduzetosti koje se mogu ustanoviti. Ovdje je stvar nešto teža, jer oduzetostima ne mora po svaku cijenu da prethodi motorni ili senzorični konflikt (odvajanja), nego one mogu biti izazvane "prekomjernim edemom" okoline. Ako se uradi CT-mozga čovjek može da umiri i sebe i familiju čak ako je pacijent u takozvanoj cerebralnoj komi, što najčešće predstavlja absens epileptoidne krize. U ovakvom slučaju je često bolje "ne činiti ništa" nego pacijenta na silu pokušavati izvuci iz njegove "kome".

Jer epileptoidna kriza absensa prolazi takođe spontano. Svakako bi prilikom ovoga trebalo imati na raspolaganju CT mozga. Sumnja da bi moglo da se radi o mozanom krvarenju skoro nikad se ne potvrđuje. Praktično je uvijek u pitanju edem Hamerovog žarišta koji je u fazi ozdravljenja izrazito bujan.

Ako pacijent npr. ima lijevi srčani infarkt sa velikim edemom desno cerebralno, periinzularno, onda ovaj veliki edem može jako da pritišće na susjedne motorne i senzorične areale kore velikog mozga, tako da oni bivaju preplavljeni, što rezultira prolaznom oduzetošću na suprotnoj strani tijela. Zbog toga je srčani infarkt često pogrešno tumačen kao apoplektični inzult i obratno, u zavisnosti od simptomatologije koja je u prvom planu. Često se misli da je pacijent posredstvom srčanog infarkta dobio crvenu apopleksiju, što je besmisleno.

Oprez: sve dok se ne sazna trajanje i intenzitet konflikta, može se teško ocijeniti da li je edem već dostigao tačku vrhunca ili će još da raste. Takođe, duža nesvjestica u ovom slučaju nije razlog za očaj, ako se poznavanjem konflikta može ocijeniti daljnji tok. Međutim, mora se misliti na recidive konflikta koji edem mogu "zahuktati". Mnogi pacijenti nisu toliko komatozni da ne mogu da čuju i razumiju izgovorenu riječ. Dakle, oprez.

HAMEROVA ŽARIŠTA U FAZI OZDRAVLJENJA

Izuzimajući paralize, većina cerebralnih procesa vezanih za rak biva primjećena tek u pcl-fazi, fazi ozdravljenja. Ovo nije začuđujuće, jer tek u ovoj fazi nastaje edem ozdravljenja, a time i "ekspanzivni proces". Upravo ovaj "ekspanzivni proces, koji zahtijeva prostor" do sada je stalno korišten, i pogrešno tumačen, kao kriterijum za tumor. U prvobitnom značenju - otok - i jeste u pitanju tumor, ali ne u smislu karcinoma ili tzv. "metastaza" (koje i ne egzistiraju). Prije svega, intrafokalni i perifokalni edem Hamerovog žarišta ima prolazan karakter. Jer pogledamo li HH na kraju faze ozdravljenja, možemo konstatovati da od potiskivanja okolnih struktura nije više ništa ostalo. Sad su međućelijski prostori ispunjeni glijom i očigledno reparirani nakon što je postojao defekt u električnoj funkciji, napravljen simpatikotonijom u vrijeme aktivnosti konflikta. Svaki edem mozga se ponovo povlači.

Dalje, poznato je da organi pod upravom starog dijela CNS-a daju karcinome, koji množenjem ćelija rastu u simpatikotonoj, fazi aktivnosti konflikta, a da otok Hamerovog žarišta nastaje i to prolazno tek u pcl-fazi ozdravljenja. Jedinu teškoću za razumijevanje predstavlja vezivno tkivo mozga, koje se u principu ponaša kao sarkom. Takođe, sarkom, jedan u principu potpuno bezazleni i osmišljeni izrastaj vezivnog tkiva, u fazi ozdravljenja ima pravo razmnožavanje ćelija. Ali dok izrastaj vezivnog tkiva ima za svrhu da reparira neki defekt supstance (npr. mehanička povreda, defekt, lom kosti i sl.), potpuno ga ispunjavajući ožiljkom ili keloidom, da bi ga učinio funkcionalno sposobnim, dotle glija ćelije kod croissance perineuronale u Hamerovim žarištima mozga ispunjavaju samo rešetkaste međuprostore moždanih ćelija koje su cijelo vrijeme tu, da bi izolacijom pomogle uspostavljanju njihove narusene funkcije. Nakon svake konfliktolize, slijedi pcl-faza, koja je uvijek "faza mezoderma". U ovoj fazi biva po mogućnosti sve reparirano, na organskom nivou inkapsulirano, pretvoreno u ožiljak i sl.. Ovaj proces je uvijek praćen obrazovanjem edema, kao kod pleuralnog izliva nakon karcinoma pleure, perikardnog izliva nakon karcinoma perikarda, kod ascitesa nakon peritonealnog karcinoma, kalusne rekalcifikacije nakon osteoliza kostiju (vidi leukemiju). Bez obzira što svaki edem mozga, kao i edem na tijelu imaju prolazni karakter, pacijent ipak može da umre od ovog edema mozga prije nego što se on povuče.

Prema dosadašnjem iskustvu u Novoj medicini, mogućnosti komplikacija sa letalnim ishodom u fazi ozdravljenja su sljedeće:

  1. Previše dugo trajanje konflikta ili prevelik intenzitet konflikta.
  2. Sumacija više istovremenih perifokalnih edema sa Hamerovim žarištima kod više istovremenih oboljenja raka.
  3. Naročito nepovoljna lokalizacija HH i njegov perifokalni edem u fazi ozdravljenja, npr. u blizini centra za disanje u produženoj moždini ili u centru za srčani ritam u desnom i lijevom periinzularnom području.
  4. Blokada likvornih puteva pritiskom, naročito akvaduktusa. Dolazi do zastoja likvora i do unutrašnjeg hidrocefalusa (unutrašnja vodena glava). Likvorom ispunjene komore se tad maksimalno proširuju na račun okolne moždane mase. Rezultat je povišen moždani pritisak.
  5. Kod višestrukih recidiva konflikta, kad se uvijek smjenjuju faza aktivnosti konflikta sa fazom ozdravljenja i njenim intra- i perifokalnim edemima može doći do popuštanja međućelijskih veza nervnih ćelija što može dovesti do naglog potpunog cijepanja čitavog areala. Ovo ima naročito značenje ako je HH u moždanom stablu i može dovesti do trenutne smrti.
  6. U praksi igra veliku ulogu jedan jednostavan mehanizam. Ovdje mislimo na činjenicu da pacijent kroz simptome faze ozdravljenja ("slabost cirkulacije", vagotonija, ascites, napetost periosta, ostatak anemije, leukemija, ostatak trombocitopenije) ili kroz strah od metastaza uz akutan povod (DHS) može u svakom momentu da upadne u paniku i pri tom da zadobije centralni konflikt straha od smrti. Na zalost, dovoljna je nesmotrena riječ drugog čovjeka, npr. ljekara kojeg pacijent smatra kompetentnim, da se pacijent surva u najdublji ponor beznada i panike iz koga može da izidje samo uz pomoć drugog čovjeka, a nikako sam. Ova komplikacija, gdje pacijent dospijeva u vrzino kolo, veoma je teška i česta, a potpuno nepotrebna (vidi odgovarajuće poglavlje).

Intrafokalni i perifokalni edem je u normalnom slučaju znak ozdravljenja. Ovo važi takođe u slučaju kad Hamerovo žarište, zbog minimalnog trajanja konflikta, njegovog slabog intenziteta ili iz razloga individualnog tipa reakcije, ne može biti oštro ograničeno. Onda cijela stvar imponuje kao lokalni otok što je npr. normalan slučaj nakon rješenja generalizovanog konflikta gubitka osjećanja za sopstvenu vrijednost u srži velikog mozga (djeca u pravilu reaguju otokom kompletne srži velikog mozga).

CIJEPANJE HAMEROVOG ŽARISTA INTRAFOKALNIM EDEMOM

Čest tip tzv. "tumora mozga" je cista, jedna vrsta šupljine ispunjene tečnošću, koja na CT-u mozga imponuje kao svijetli prsten. Ova cista je normalno presvučena glijom i normalnim vezivnim tkivom. Često dolazi čak do malih krvarenja u cistu iz malih krvnih sudova njenog ruba.

Ovo vodi do raznoraznih pogrešnih dijagnoza i do sada nije moglo biti objašnjeno. Ako školskim medicinarima padne u ruke ovakva cista, oni je operišu bez ikakvog smisla. Na sljedećoj maloj seriji snimaka želim da vam demonstriram kako nastaju ovakve čiste. Kod dugotrajnih konflikata, koji su pacijenta pogodili samo u jednom naročitom pogledu i posljedično na jednom sasvim određenom mjestu u mozgu izazvali dugotrajnu alteraciju, u pcl-fazi moždano tkivo može da se pocijepa uslijed sile rastezanja od strane intrafokalnog edema. Rezultat je šupljina ispunjena tečnošću, koja najprije sve više raste, a kasnije se unekoliko povlači s tim da nikad ne nestane sasvim, jer je u međuvremenu iznutra presvučena vezivnim tkivom i time pojačana. Na presjecima ona imponuje kao prsten, a ako je presječena tangencijalno - kao više ili manje ovalno, bijelo mjesto.

TEHNIKE SNIMANJA: CT- MOZGA I NUKLEARNA MAGNETNA REZONANCA

Svim pacijentima savjetujemo da prvo naprave standardni CT-mozga bez kontrasta. "Standardni" znači da se radi o uobičajenim slojevima koji leže paralelno sa bazom lobanje.

Pregled bez kontrastnog sredstva ima sljedeće prednosti:

  1. Pri ovom snimanju dobiva se samo polovina doze rentgenskog zračenja.
  2. Snimanje bez kontrasta ne nosi opasnost od tzv. alergije i anafilaktičkog šoka. Zato za ovakvu metodu kažemo da je neinvanzivna, što znači da ne opterećuje.
  3. Pacijent je djelimično siguran da neće doživjeti da mu smrtno ozbiljan radiolog saopšti da mu je mozak pun metastaza ili tumora. Takve bezazlene nakupine glije, koje neuroradiolozi i neurohirurzi označavaju kao "maligne tumore", mogu se, naime, veoma dobro ofarbati kontrastom.

Mnogi radiolozi bjesne ako im se uskrati snimanje s kontrastom, jer time opada njihov kontigent pacijenata za operaciju, a time i učinak neurohirurskih klinika.

Uopšte uzevši, šanse za preživljavanje nakon operacije mozga su vrlo loše. Zbog toga, dragi čitaoce, Vi ne smijete pristati da se s vama rade četiri stvari, na koje normalno ne bi pristao nijedan ljekar kad bi o njemu bila riječ:

  1. operacija mozga ili drenaža mozga (shunt) , tzv. stereotaktično probno bušenje itd.
  2. hemo-otrov u svakoj formi i dozi, uključujući i mistel-chemo
  3. rentgensko i kobaltno zračenje, u svakoj formi, npr. kostiju i mozga
  4. morfijum i sve vjestačke supstance slične morfinu (Temgezik, Tramal, MST, Valoron.)

Snimak nuklearne magnetne rezonance nije pogodan za dijagnostiku jer nas u pogledu konfiguracije mete u fazi aktivnog konflikta ostavlja na cjedilu. Tek kad su ove konfiguracije mete dugo vremena aktivne možemo da ih vidimo na snimku NMR i to daleko lošije nego na normalnom CT-snimku. Naravno, nepobitno je da se NMR mogu bez problema praviti snimci na svakom nivou po želji, što opet može biti veoma poželjno i od pomoći u fazi ozdravljenja kod ekspanzivnog procesa. Međutim, vrijeme trajanja ovog pregleda je duže (preko pola sata), a pacijent se često prestraši i uspaniči zbog cijevi i prateće buke. Pogotovo za djecu je ovaj pregled nezgodan. Nasuprot ovom, normalan CCT traje pet minuta.

Uostalom, još uvijek nije poznato da li je NMR stvarno tako neškodljiva kako se do sada pretpostavljalo. Postoji mogućnost da su vibracije NMR u biološkom smislu štetnije nego rentgensko zračenje kod CCT-a.

Kod NMR se "mete" aktivnog konflikta ne vide tako dobro zato što ona uglavnom reaguje na molekule vode. U pcl-fazi potisnuća tkiva se mogu veoma dobro vidjeti, s tim da promjene posmatraču izgledaju mnogo dramatičnije nego što u stvarnosti jesu, pogotovo ako se slikalo sa kontrastom. Osim toga, obojenja snimka (crno i bijelo) mogu biti u svako doba zamijenjena, što dodatno komplikuje mogućnost da se snimci objasne pacijentu. Jer on tek onda ne razumije ništa. Često se dešava da se na NMR vidi tumor koji se čini ogromnim, za koji se na običnom CCT-u ispostavi da skoro ne egzistira.

Dakle, može se reći da NMR često deformise stvarnost i time pacijenta može da baci u paniku, tako da je preporučljiva samo u naročitim slučajevima, npr. kod pregleda hipofize i sl.

OPERACIJE NA MOZGU

Operacije na mozgu su veoma opasne, što nam je poznato još iz ratnih povrijeda mozga, iz tog razloga što pogođeni koji imaju već jedan aktivan konflikt na korteksu, reaguju tako kao da imaju dva aktivna konflikta u kori velikog mozga. Oni zapravo automatski dospijevaju u šizofrenu konstelaciju, koju rješavaju izuzetno teško ili nikako. Jer operacijom mozga, takođe već kod stereotaktične "probne punkcije", mozak biva do te mjere povrijeđen da ne treperi više u osnovnom ritmu. Razlika između jednog repariranog Hamerovog žarišta i postoperativnog ožiljka mozga je ta da u prvom slučaju mozak nakon reparature treperi ponovo u osnovnom ritmu kao i prije konflikta, dok u slučaju operacije mozga ovaj se ritam ne uspostavlja do kraja života. Uostalom sama punkcija je čista glupost, jer u mozgu nakon reparature i onako ne postoji ništa drugo osim glije. Zbog toga nam ne treba histologija da bi po ko zna koji put potvrdili ovu samu po sebi razumljivu stvar.

Design by Bili
copyright